Navodno je gotovo nemoguće u ovisnika utvrditi onaj ključni trenutak u formaciji ovisnosti, taj prvi akutni delirij, međutim, ja ga se u svojem slučaju jasno sjećam. Bila je 2004., kasno proljetna večer u zagrebačkom KSET-u, gdje sam se zatekla u intimnom krugu od sedamdesetak ljudi. Kako mi je oduvijek bila mrska pojava poklonika mainstreama, a indie zvuk, etimološka derivacija pojma "nezavisno", u smislu underground scene koja nije stremila postizanju komercijalnih uspjeha, tek se počeo probijati na hrvatskom tržištu, pomalo sam skeptično iščekivala početak nastupa svježeg američkog indie rock banda, The National. Ravnodušnost izazvana pojavom odnosnog kvinteta, na prvi dojam nalikujući na grupu zalutalih informatičara, iščezla je čim je frontman, Matt Berninger, počeo interpretaciju melankoličnih skladbi svojim dubokim penetrirajućim glasom.

Kako to obično biva, kozmičkom šalom, indie je u međuvremenu uistinu postao mainstream, no taj band, koji je nekog poput mene, emocionalno neosjetljivog, uspio dovesti do totalne emocionalne eskapade, pokazao se ko jedan od onih bandova koji odolijevaju nuspojavama popularizacije dokazujući da ista nužno ne diktira dekadenciju kvalitete i artističku degradaciju.

Uslijed enormnog rasta broja indie glazbenika, među kojima neki od njih svojim nemelodičnim banalnostima i generički okrečenim indie zvukom, djeluju ko da su redom snimljeni s istim producentom u istom studiu, National svoj planetarni uspjeh, čiji rast je faktički započet izdavanjem njihovog trećeg studijskog albuma 2005., pod naslovom "Alligator", a koji je u godini izdanja bio među prvih deset najboljih albuma sudeći prema mnogim ljestvicama, te je ostvario prodaju više od 200 000 kopija na globalnoj razini, duguje imanentnim i diferencirajućim karakteristikama vlastitog zvuka.

Te imanentne crte predodređuju i odnosni album, "Alligator".

Naime, u današnjoj kulturi, u kojoj je sve derivativno, izazov je preuzeti i inkorporirati nešto od postojećih stilova, te isto pretvoriti u vlastiti, svojstven i originalni izričaj. Nationalu je upravo to pošlo za rukom. "Alligator" je fantastičan izraz indie rocka u originalnom smislu riječi, sa sadržajem tekstova koji istražuju tamnu ljudsku narav, povremenim političkim osvrtima, sofisticiran i ironičan. Isto je popraćeno ezoteričnim i nekomercijalnim zvukom, punim abrazivnih akustičnih tonova. Nusprodukt je specifične ideologije kreirane kroz paradigmu alijeniranog modernog čovjeka, a nastao pod utjecajem punka, psihodelije, britpopa i amerikane. Isti u pojedinim trenucima podsjeća na Joy Division, već u drugom asocira na The Cure, Radiohead, ili čak Velvet Underground, dok u nekim izaziva atmosferu koja nedoljivo podsjeća na Strokes, Interpol, Elefant, Tindersticks ili Pavement. National ima tu neobičnu sposobnost evociranja kvaliteta brojnih bandova, a istodobno uopće ne sliči ni jednom od navedenih.

Štoviše, jedna od najvažnijih razlikovnih značajki albuma, i banda uopće, jest specifičan pristup publici, inteligentan i bez potcjenjivanja, a koji se ocrtava kroz virtuozne Berningerove tekstove mračnog karaktera, začinjene narcisoidnim, crnim humorom. 'This place is full of spies' ("Secret Meeting"), kaže početnim stihom albuma Berninger, i dok se niz slogova melankolično rastvara u bujicu osjećaja klaustrofobične paranoje, slušatelj od pjesme do pjesme biva suočen kolažem raznih frustracija i ispovijesti. Nema ničeg pretencioznog u zavodljivom i provokativnom otkrivanju iskrenog portreta modernog čovjeka koji je prepun refleksija, samoprezira, žaljenja i inata, dok izražava svoje greške i marginalne uspjehe, a pritom se teško nosi s vlastitom ranjivosti i neprilagođenosti na stanje svijesti u društvu. To je zaista album istine, emocionalno putovanje koje se svodi na borbu s vlastitim unutarnjim demonima. Realan i uvjerljiv, iako se ostvaruje kroz apstraktne, alegorične lamentacije, prilikom čega je svaki stih ostavljen publici na finalnu interpretaciju. Unatoč tom ambigvitetu, izražava jedan jasan diskurs socijalne ironije kroz svih 13 pjesama, dok sugerira više nego li što govori. Zanimljiv podatak jest da je skladba, "Mr. November", čijim stihom: 'I won't f**k us over' album završava, 2008. korištena u predsjedničkoj kampanji Baracka Obame. Ona indikativno sadrži stih: 'I wish that I believed in fate, I wish I didn't sleep so late', jasno implicirajući na stanje u društvu. Naime, Berninger uvijek pjeva, na jedan ili drugi način, o dekadenciji društva dotičući se materijalizma, alijenacije i seksa.

Najimpresivnije jest da u toj razmetljivosti zvuči jednako uvjerljivo i iskreno, kao i kad intimno i polu-slomljeno šapće ispriku: 'I'm so sorry for everything' ("Baby, We`ll Be Fine"), ili grubo doziva: 'Karen, put me in a chair, f**k me and make me a drink' ("Karen"). Njegov bogat i baršunast, a ujedno suh bariton, koji podsjeća na fantastičnu sublimaciju Jarvisa Cockera, Nicka Cavea, Toma Waitsa, Iana Curtisa, Juliana Casablancasa i Leonarda Cohena, nosi neku svojstveno iskrenu i ugodnu melankoliju, te savršeno pristaje kontekstu pjesama. Stapa se sa svakim stihom i slojevitom, dinamičnom glazbom banda.

Naime, Aaron i Bryce Dessner, te Scott i Bryan Devendorf, uspijevaju doprinijeti opisanom patosu i melankoličnom raspoloženju i to ostvarivanjem ritmičke konzistentnosti, ali i povremenim svježim progresivnim zaokretima postavljene dinamike, koje se stapaju u šarene teksture neočekivane harmonije, čemu najviše doprinosi bubnjar Bryan Devendorf, očito inspiriran Stephenom Morrisom, bubnjarom Joy Divisiona. On sa svojom neobičnom bubnjarskom liričnom, elegantno melodičnom tehnikom, koja izvedbenim finesama više liči na one jazz bubnjara, ostvarujući se u poigravanju tonalitetima, upotpunjuje tu uglađenu dramatizaciju melodije i jednostavnu narativnu finoću. Dodamo li i manire gitarista, poput, primjerice, basa u The Cure stilu, simbiozu čistih i propulzivnih tonova i čestih sekvenci arpeggia - nježno distorziranih akorda razlomljenih u sukcesivne tonove, te povremene inverzije glasno-tiho u Nirvana stilu, tj. neurotične promjene od divljeg u sentimentalno i obrnuto, zatim lirične segmente klavira, violina, viola, čela ili klarineta, ispada da je band uspio pronaći način da spoji dinamičnu virtuoznu instrumentalističku tehniku u komercijalni trijumf bez pomodnih ljigavosti. Napokon, iz svega navedenog jasno proizlazi da estetička koherentnost albuma nije produkt slučajnosti. Naprotiv, album je prepun precizno uravnoteženih oksimorona i dadaističkih zaokreta koji variraju između nadrealne ljepote i impresionističkih tenzija. Genijalno.

pot lista na Terraneu: