Zaklopi oči. Sjeti se jednog lošeg dana kada te nečiji miris podsjetio na dane kada si istinski volio, i kada to nije bila samo još jedna patetična priča u moru istih, košmara u glavi koji se stvorio u trenutku kada je tvoja samoća postala neizlječiva, snova koje si uzaludno sanjao i sada na njih gledaš kao na potraćeno vrijeme, sebe prije svih pogrešnih ljudi i odluka, pijane noći kada više nisi mogao razlikovati javu od sna i kada si pogledao prema nebu ne razlikujući zvijezde od pokvarenih božićnih lampica koje si svaki prosinac stavljao na prozor iz nekog mazohističkog običaja slaveći u vlastitoj agoniji tebi mrski Božić.

The National je bend koji će sve te osjećaje, svu tu oluju emocija pretvoriti u poeziju duše, a tugaljivi bariton Matta Berningera ponekad će šaptom, a ponekad kada je to potrebno, snažno, glasno i moćno otpjevati ono što biste i sami, da to možete, rekli, u svom nadasve melankoličnom raspoloženju, strancu u nekom mračnom blueserskom baru.

Senzibilni individualci. Mračni romantičari. Beznadni sanjari. Upravo se takvima predstavljaju na albumu "Alligator".

I baš kao što to radi i na koncertima, zamišljam Matta, slušajući sada već spomenuti kultni album, kako uz čašu vina i snažno glazbeno pojačanje iza svojih leđa, poput nekog slikara impresionista u trenutku dočarava svu snagu hladnim tonovima obojenih emocija i pretvara ih u portret jednog čovjeka, punog boli i razočaranja, nepremostivog jaza između svijeta kakav bi trebao biti i onoga kakav jest.

Početnom pjesmom "Secret Meeting" započinje priča o otuđenju i borbi sa samim sobom, a gitare i bubnjevi prate to rastrojstvo uma svoga protagonista koje u ponekim dijelovima zvuče poput lepeta leptirovih krila i pružaju jedinstveni zvuk. Ovu impresivnu uvodnu pjesmu slijedi nimalo manje impresivna "Karen", pjesma inspirirana frontmenovom djevojkom koja govori o njihovom odnosu na jedan apstraktan i indirektan način što uostalom nije nimalo čudno za njegove stihove. "Lit Up" je treća pjesma sa albuma "Alligator", snažnog zvuka u kojem Mattov glas odjekuje nekom gorčinom i prijezirom dok iduća naziva "Looking for Astronauts" govori o snovima i njihovoj (ne)realizaciji u stvarnosti, a tu se svakako treba potvrditi Mattovo umijeće u pisanju stihova i naravno njihovom izvođenju i interpretiranju.

Definitivno, jedna od miljenica ovoga albuma je "Daughters of the Soho Riot". Lagana, nepretenciozna pjesma otkriva naivnost i neželjeni kraj jedne ljubavi. "Baby We`ll Be Fine" govori o problemima s kojima se svatko susreo i s kojima se može, slušajući Mattov tugaljiv bariton i sjetnu melodioznost benda u cjelini, poistovjetiti. "Friend of Mine" pjesma je o izgubljenom prijateljstvu, a "Val Jester", u kojoj dominira violina svojim pitkim i melankoličnim zvukom, pjesma je napuštanja i žaljenja za voljenom osobom. Logični nastavak prethodne pjesme jest "All the Wine", utapanje tuge u boci vina što, smatram, nije nimalo strano samom frontmenu benda, ali ni svima nama. "Abel" je, rekla bih, pjevačev alter ego, nestabilna ličnost, unutarnje čudovište koje se želi osloboditi svojih okova. Ova pjesma ima određenu jačinu i ostavlja dubok dojam osobito zbog istodobnog nadglašavanja Mattovog baritona koji u pojedinim trenutcima predstavlja gromoglasno urlikanje i njegovog pratećeg benda. Pjesma "Geese of Beverly Road" prožeta je osjećajem slobode i djetinje bezbrižnosti, a tako i zvuči, kao i Mattov glas koji je razigraniji nego na ostalim pjesmama. "Citty Middle" je dojmljiva pjesma toka svijesti, nasumična i spontana, obojena sjećanjima i kontrastima u tempu. "Mr. November" veliko je finale ovog benda koji će upravo albumom "Alligator" krenuti osvajati svoju sve veću publiku.

Tihi bubnjevi, glasne gitare, lepršavi gudači, upečatljivi prateći vokali, Mattov sveprisutni bariton i ingenioznost njegovih stihova stvorit će dojmljiv, ponekad spokojan, ponekad nemiran ugođaj u kojemu su otuđenje, sjeta i nepomirljivost sveprisutni. A sveprisutno je i oduševljenje publike ovim albumom čije su pjesme poput "Mr. November", "Abel", "Daughters of The Soho Riot" neizostavan i prepoznatljiv dio svakog koncerta The Nationala. Više nema smisla govoriti o njihovoj autsajderskoj pojavi nego o afirmiranim umjetnicima čija glazba će u svojim vjernim slušateljima probuditi romantičarske osjećaje nad kojima su se nadvili sivi oblaci potaknuti turobnošću svijeta.

pot lista na Terraneu: