Radio 101 je neki dan i formalno prestao postojati. U trenutku pisanja još uvijek se čuje, ali Radio 101 je zapravo umro još krajem 90-ih. Slušavši njihov program u ovom stoljeću, teško je bilo uopće zamisliti kako je upravo ta stanica nekad postavila tako visoke kriterije u svim vidovima radijske djelatnosti na našim prostorima, kriterije o kakvima razni otvoreni, antene i karantene sa svojim winamp + random DJ-ima mogu samo sanjati. Isto tako, teško je i zamisliti kako su se nekada na stojedinici vrtili Delgadosi. I to puno prije vremena sveprisutnog interneta. Delgadosi su svoju karijeru, za razliku od stojedinice, zaključili na vrijeme i bez prisile.

Ovo je bend naoko obične povijesti. Sudjelovali su u iskri koja je označila početak škotskog novog vala druge polovice devedesetih, izdali pet albuma varljive, ali uvijek solidne kvalitete da bi se na kraju ugasili zbog, prema vlastitom priznanju, nemogućnosti postizanja većeg odjeka unatoč silnom uloženom trudu.

U međuvremenu su pod okriljem vlastite diskografske kuće Chemikal Underground objavili albume za face poput Arab Strap, Bis i Mogwai, a nakon raspada benda, članovi su nastavili djelovati u okviru CU te su gotovo svi barem povremeno aktivni sa svojim solo radovima. Muzički, Delgadosi su orkestrirane pop trenutke doveli do neslučenih visina za jedan indie pop bend tog doba, što je bilo teško naslutiti slušavši prve nojzerske singlove koje je prepoznao (naravno) nikada prežaljeni John Peel.

Najvišom točkom njihovog uspona bez ikakvih dvojbi možemo proglasiti drugi album, "Peloton". Dok je prvijenac "Domestiques" (sve što je vezano uz Delgadose na ovaj ili onaj način ima veze s biciklizmom* pa tako i ime benda te nazivi prva dva albuma) obilovao distorzijama preko kojih se odvijalo vokalno nadmetanje između Emme Pollock i Aluna Woodwarda, "Peloton" je bio pravo malo čudo, jer je pomaknuo uvijek popistični zvuk u sasvim suprotnom smjeru, a opet ostao Delgados. Pažljivijim doziranjem divljanja gitarskih prekida koji su se sada pojavljivali isključivo u funkciji naglašavanja pojedinih dionica ostavljen je prostor za duete iz snova koje su Pollockova i Woodward otpjevali s neskrivenim, zaraznim entuzijazmom stvorivši sa slušateljem prisan, izravan i intiman odnos, vjerovatno najbliže pravoj stvari, koliko to jedan nosač zvuka može učiniti.

Neposredan i srdačan, Peloton osvaja svakom od svojih jedanaest točaka. Svaka od njih je zasebno iskustvo, svaka je svojom malom pričom i velikom melodijom sposobna očarati te u konačnici sve pretvoriti u zvučnu slikovnicu mogućnosti mutiranja pop glazbe. I to ne samo u okviru jednog albuma, već i u okviru jedne pjesme. Mnogi albumi, uključujući i one koje svrstavamo pod kultne/must hear ili kako god ih već zvali uspijevaju vrijedne kolaže iskrojiti samo u par trenutaka koje vrijedi izdvojiti te smo zbog njih spremni zaboraviti i oprostiti (bez izravnog spominjanja) dijelove manjka inspiracije ili snage. Toga na "Pelotonu" jednostavno nema. Ispreplitanje ugodne buke i još ugodnijih melodija stvorilo je čisti biser o kojem bi se dalo još štošta napisati. Stoga je najbolje pohitati odmah do samog kraja albuma. Čemu uopće čitanje teksta do ove točke. ako nećete poslušati "Peloton"?

"The Weaker Argument Defeats The Stronger" je vjerovatno jedna od najboljih završnica bilo kojeg albuma ikada. Unutar te stvari možemo pronaći cijeli spektar zahvata koji pomiču shvaćanje popa u neku potpuno novu sferu. Ta pjesma možda i najbolje simbolizira životni put Delgadosa. Na ovako strastven način istražiti jedan glazbeni smjer, a pritom uspješno ostati potpuno neopažen i (djelomično) nepriznat. To je "The Weaker Argument Defeats The Stronger", a to su i Delgadosi.

Kraj Delgadosa zbog neshvaćenosti od strane šire publike nije tužan kraj. Obzirom na postojanje "Pelotona", on je kraj sa smislom.

* Delgados - inspirirano Pedro Delgadom, legendarnim španjolskim biciklistomPeloton - velika grupa bicikala u cestovnoj utrci Domestiques - pomaže glavnom vozaču tima u cestovnoj biciklističkoj utrci, doslovni prijevod je sluga