Putovi koje smo odabrali, njima se krećemo i, koliko god bili teški, nepregledni ili pogrešni (?) - mi smo ih odabrali. Vrijeme ne možemo vratiti, tu smo gdje jesmo. Možda postoje neke druge dimenzije našega bivstvovanja, dimenzije u kojima smo se odlučili za drugi fakultet, posao ili ženu. Možda. Siguran sam da je većina nas razmišljala o tomu, u bilo kojem stadiju života: kad nas je profesor vratio s ispita prije postavljenog pitanja, kad smo shvatili da je najbalavije, najglasnije i najplačljivije dijete koje vrišti ispred zgrade inteligentnije od čovjeka koji nam je šef, kad nam je djevojka/žena rekla da želi gledati/čitati Twilight sagu, da joj je Boris Dežulović seksepilan... Trenutci kad sam najčešće okupiran pitanjima 'što bi bilo kad bi bilo' su oni nakon završene partiture dobrog/lošeg seksa, tj. - 'post-koitalno' stanje. Ne, ni u kojem slučaju depresija. Ne osjećam se tužno i potišteno nakon seksa, samo me 'muče' neka pitanja na koja nemam odgovor. Recimo, zašto je ovo lijepo biće lišeno suvišnih dlaka, mirisno i podatno, baš odlučilo podijeliti postelju/zadnje sjedište nekvalitetnog auta/orahovo drvo sa mnom? Uvijek se pitam kako sam došao do toga, što je zapravo čudno, jerbo - nikad se nisam pitao zašto NIJE došlo do toga?!

* * *

Uzrok i posljedica/e.

Prije nekih desetak godina, tijekom najveće popularnosti hip hopa i nu metala, jedan mladić, četrnaestogodišnjak, bucmast i naivan, obukao je svoje široke hlače, navukao jednu od svojih omiljenih baggy majica i zaputio se kod prijatelja. Trebao je to biti jedan normalan i ni po čemu neobičan dan. Kad se već skoro približio zgradi u kojoj prijatelj stanuje, čuo je kako netko doziva njegovo ime, okrenuo se i vidio svoga omiljenog rođaka. Jedan put se prekida, mladić silazi sa zacrtane putanje, odlazi s rođakom u njegov stan, tu dobiva jedan edukacijski šamar, hrpu neke nove i čudne glazbe, odlazi kući i već sutradan postaje druga osoba, drugačijeg načina odijevanja i boljeg (?) glazbenog ukusa.

* * *

Godina je 1965., britanska glazbena invazija je već u punom zamahu, Stonesi i Beatlesi već počinju eksperimentirati (s glazbom, drogom, ženama), a jedna od posljedica toga eksperimentiranja je repetitivni riff Briana Jonesa za pjesmu "19th Nervous Breakdown" (očiti homage Bo Diddleyu). Samo godinu kasnije, Stonesi će nastupiti u televizijskoj emisiji "Ed Sullivan Show", odsvirati "Satisfaction", "As Tears Go By" i gore navedenu pjesmu. Zašto nas zanima ta pjesma?

Thomas Miller je imao 17 godina, svirao je klavir, ali ponajviše saksofon - kako navode službeni podatci. Smatrao je kako je uloga gitare u rock i jazz glazbi precijenjena, gitaru je smatrao minornim instrumentom. Ipak, jedne divne večeri, umjesto da ganja pičoke kao svaki normalni mladac njegovih godina, gledao je televiziju, "Ed Sullivan Show" ako ćemo biti precizni, te je čuo gore spomenuti "19th Nervous Breakdown" riff i odlučio postati gitarist. I to kakav gitarist.

* * *

Vratimo se prvo mladiću s početka priče. Prošla je godina od sudbonosnog susreta s rođakom. I dalje bucmast, malo manje naivan, spreman za večernji izlazak, dolazi do vrata, ali u zadnji trenutak pogledava na sat, shvaća da je krenuo prerano, okreće se, vraća u dnevni boravak, sjeda u fotelju i uzima daljinski upravljač. Prebacuje kanale (57 Channels And Nothing On, ay?) i u trenutku kada je već skoro odustao - bazičan riff mu napada osjetilo sluha. Je li sramota reći da je preko Strokesa doznao tko su Velvet Underground, Stooges ili, pak, Television?

* * *

Thomas Miller, sada već Tom Verlaine (fracuski simbolisti će biti trajna inspiracija), početkom 70-ih bježi u New York i zajedno s prijateljem Richardom Hellom osniva bend The Neon Boys koji će nakon nekog vremena dobiti novo ime - Television. Konačna postava benda bit će: Tom Verlaine (vokal, gitara), Richard Lloyd (gitara, vokal), Fred Smith (bas) te Billy Ficca (bubnjevi). Richard Hell? Verlaine ga izbacuje iz benda zbog nekontroliranih ispada na pozornici, a navodno i zbog Hellove nemogućnosti da odsvira ono što mu je zadano. Hell osniva svoje Voidoidse i postaje "Blank Generation Guy". Već od prvih svirki u CBGB-u, gdje Television postaju kućni bend, jasna je distinkcija između njih i ostalih imena tadašnje njujorške scene. Dok su Ramonesi bili predvodnici rokenrol minimalizma, Television su, gotovo sami, stajali s druge strane, više okrenuti stvaranju sofisticiranije i kompleksnije glazbe. Plod njihova truda i rada nazvat će "Marquee Moon", album prvijenac, jedan od najboljih albuma 70-ih.

"Marquee Moon" izdaje Elektra 1977. godine no, unatoč odličnim kritikama, album ne prolazi dobro na američkom tržištu, dok u Velikoj Britaniji upada u Top 30, a čini se, kako tada, tako i danas, najveći obožavatelji njihove glazbe (p)ostaju Europljani.

Na samom albumu nalazi se osam pjesama, svaka priča za sebe, a jedna od najreprezenativnijih je svakako "Marquee Moon". Desetominutna tema, puna očaravujuće gitarske međuigre Verlainea i Lloyda (koja je, uzgred, leitmotiv cijeloga albuma), s tekstom otvorenim za razne interpretacije i vokalom Verlainea između ugodnog i iritantnog, bila je jasan odmak od trominutnih i troakordnih minijatura Ramonesa.

Verlaine je pjesnički posebno motiviran u izvrsnoj pjesmi "Venus" u kojoj, nakon svih peripetija jedne sasvim razvidno drogom nafilovane njujorške večeri, pada u ruke Venus de Milo, dok u "Torn Curtain", dovoljno očiglednom word playu tako svojstvenom simbolistima, razotkriva sebe. A možda i nešto drugo? Genijalnost Televisiona najviše je došla do izažaja na albumu "Marquee Moon", sve što je došlo poslije bilo je slabije, ali i dalje vrijedno. Recimo, članovi nekih drugih bendova dali bi lijevo jaje za "Adventure", njihov drugi album.

* * *

Tom Verlaine je danas 61-godišnji bonvivan, Television i danas održava koncerte (bez Lloyda, nažalost), dok je bucmasti mladić postao bucmasti muškarac koji sjedi za svojim računalom i pokušava napisati zašto je Television odličan bend, a "Marquee Moon" kultni album.

Uzrok i posljedica/e?

Umjesto da izađem van, kao svaki normalan muškarac mojih godina, i ganjam pičoke, ostao sam za računalom i na Forumu hr. naišao na upis novinara pot liste koji dijeli karte za National (plus nešto drugo što me ne zanima), pod uvjetom da se napiše recenzija za neki kultni album. I bude dobra.

Ja sam pokušao.