Jebote, ponekad se osjećam baš onako staro, ne da mi se ić vani, počeo sam se družit po tuđim kućama na večerama s djevojkom. Pa onda dođemo doma, u stan koji otplaćujem, razmišljam o minusu na računu kojeg imam po prvi put u životu. Kod Lea se sve rjeđe tulumari i ostaje do tri ujutro gledajući Aliene, jedva da i cugamo kako treba. Čak mi ni Matini koncerti više nisu napeti i često se nađem ispred kluba psujući mater bendu i hipsterima sa skupim fotoaparatima i gej prijateljima Ide Prester koji dođu na koncert gledat basistu Healtha jer je zgodan i maše dugom kosom. Onda krene stara žalopojka: 'jebote sjećaš se ono kad smo prije ____ (ubaci broj godina) gledali______(ubaci bend kojeg smo gledali). A vidi danas, jeb'li majku svoju, samo sviraju ovi nazoviumjetnici.' Vjerojatno je te iste rečenice netko mrsio kroz zube kad sam ja počeo prije x godina ić na koncerte, al jebe me se, moje je pravo da kenjam, jer iskreno ne preostaje mi puno toga što bih mogao napraviti da promjenim stanje stvari.

Za takve trenutke najbolji su oni albumi koje si prvi put čuo davnih dana, al im se iz nekog razloga non stop vraćaš. Jedan od takvih je i posljednji album grupe Sublime izdan 1996. nedugo nakon što je frontmen Bradley Nowell umro od predoziranja heroinom. Još jedna žrtva koja je podlegla idiotskoj priči da se više umjetničke razine mogu doseći samo konzumacijom žutog. U principu jako tužna priča o čovjeku koji je nakon smrti postao puno poznatiji nego što je bio za života, o mladoj udovici i tek rođenom djetetu te bendu koji se nakon deset godina probijanja na kraju morao raspasti.

Prvi doticaj sa Sublimeom imao sam jedno ljeto u drugoj polovici devedesetih zahvaljujući svom rođaku Bori iz Splita. On je presnimljenu kazetu dobio od svog prijatelja lovaša koji je CD dobio negdje vani. Još se ne zna jeli taj lovaš prvi donio taj Sublime u Split ali po nekim pričama izgleda da su ga svi raznim kanalima upravo dobili od njega. Jedina osoba koju znam da nije album nabavila preko tih kanala je jedan skinhead iz Trnskog koji je CD donio iz Amerike gdje je proveo dio srednje škole. Uglavnom nebitno, al sva trivia je takva.

Mene mladog granđera s fetišom na Pearl Jam i Faith No More uspio je zaraziti bend iz Long Beacha (Long beach nam je nakon toga dugo vremena bila šifra za travu) koji je svirao mješavinu reggaea, ska, punka i hip hopa.

Prvo se naravno slušala "Doin' Time" sa semplom Gershwinove "Summertime" i "Santeria" - možda najljepša i najnasilnija ljubavna pjesma koju ću ikad čuti. Ubrzo nakon toga provodio sam sate pokušavajući na akustičnoj gitari skinuti jednu po jednu pjesmu nebili bio faca među ekipom na kampiranjima po Gorskom kotaru i otocima. Sve je bilo tu - Bradleyev glas i ležernost kojim se opisivao život u Californiji, surfanje, pušenje velikih količina marihuane, neredi koji su izbili kad je pretučen Rodney King, a koji su, bar po pjesmi, bendu poslužili da pokrade opremu iz lokalnom music shopa. Pjesme o kurvama, majkama alkoholičarima, potrošenim parama i na kraju dalmatineru Louieu koji je s bendom bio na svakom putovanju i koncertu (Bradley je valjda onda nešto kao Ibrica Jusić Long Beacha). Sublime se razlikovao od ostalih trećevalnih ska bendova koji su u to doba harali Amerikom, a koji su sličili ko jaje jajetu. Iako su imali kratke hlače, tetovaže i oakley cvike, Sublime su imali više panka u sebi i više glazbenog znanja nego devedeset pošto današnjih bendova koji se mogu čuti na MTV Rocks. DIY pristup, uzori koji se kreću od Marleya, dancehall pjevača s Jamajke, Franka Zappe, Bad Brainsa, do Public Enemy ili KRS-One, govore da su Sublime bili puno više od običnog ska benda.

Doduše, nastupi uživo su često bili kaotični zbog količine alkohola i marihuane koju su imali u tijelima, ali pjesme su bile zakon. Kruna njihovog rada bio je taj posljednji album. Snimljen je u studiju Willya Nelsona, producirao ga je Paul Leary iz Butthole Surfersa i trebao je biti karta za uspjeh. Ali na kraju se dogodilo da je Bradley umro, Sublime se raspao, a No Doubt uspio. Paul Leary je kasnije pričao da se i sam čudi kako je Bradley uspjevao snimiti vokale i gitare u pauzama između putovanja u Meksiko gdje je kupovao bombone i razne druge tablete. Ono što je snimljeno je remek djelo, a uspjeh je došao tek naknadno. Albumi su se prodavali u multiplatinastim nakladama - svi su htjeli imati Sublime.

p.s. Prije par godina u Hrvatsku se iz Long Beacha doselio moj prijatelj Jerry i rekao mi da je to u biti jedan jako u kurcu grad i da uopće nije kakvim sam ga zamišljao. Jerry nije nikad slušao Sublime nego King Crimson. Jebi se Jerry!