Gotovo svaku godinu pamtim po nekom favoritu - 2002. godina bila je i ostala u znaku albuma "()". Tada mi nije padalo na pamet da istražujem tko sačinjava sastav Sigur Rós, odakle dolaze i o čemu to pjevač pripovijeda tužnjikavim glasom u kojem se ne nazire ni najmanja mrva patetičnosti ili okus plastičnosti. Što je manje istraživanje o izvođaču, tim je u pravilu veći doživljaj istoga; iste formule držim se i danas, pretjerana količina informacija otežava mi intimno poimanje glazbe. Nikako da zamijenim prve dojmove iz 2002.; dandanas mi "()" zvuči kao svjetovna misa, uglazbljena duhovna hrana koju nerado preporučam bilo kome, već ljubomorno čuvam za sebe.

"()" se izravno nastavlja na zvuk prethodnika "Ágætis byrjun" koji je objavljen 1999. U početku su pjesme u "()" bile neimenovane (imena su pjesmama tek kasnije pridodana), a tekstovi ispjevani na izmišljenom jeziku Vonlenska, što će reći da prijevod u pravom smislu riječi ne postoji, slušatelj prevodi materijal po vlastitom nahođenju. Naizgled hermetični, a zapravo ultrademokratični – daju pjesmi puni oblik, ali ne i konačno značenje. "()" je mješavina tjeskobnosti i euforičnosti, tišine i buke, uspona i padova te je kao takav savršen za slušanje u intimi vlastite sobe, nipošto nije za društvo i tulume. Prve četiri skladbe krasi smireniji i melankoličniji ugođaj, u drugoj polovici albuma ima više postupnih prijelaza karakterističnih za post-rock. Znaju pripremiti slušatelja na dolazak melodične buke, taj sirovi nalet nepatvorenih emocija. Islandski filmaši također na veoma dramatičan način prenose priču; Haneke u svom hvaljenom ostvarenju "Amour" nije ni približno human kao Rúnar Rúnarsson u bespoštednom ostvarenju "Eldfjall".

Kasniji albumi zvuče im kudikamo poletnije, dok "()" direktno prizemljuje, indirektno poručuje da je raj gore, a pakao ispod, dok je na nama da živ(otar)imo u sredini. Dobro dođe ako višak energije mislite (po)trošiti na razmišljanje, primorava na (po)duže misaono sjedenje. Ne umanjuje osjećaj(e) tjeskobnosti, naprotiv, u stanju je poveća(va)ti unutarnji kaos. Neću previše pogriješiti ako ustvrdim kako je upravo tjeskobnost, makar tijekom pravljenja "()", nadahnjivala Islanđane na stvaranje. Njima čak i ne trebaju riječi da bi izbacili iz sebe očaj, no Jónsijev falset dobro je (po)služio kao završni ukras. U najvećoj mjeri oslanjaju se na instrumente, izražavaju se izmjenjivanjem prigušenih i bučnih tonova, konvencionalni(ji) obrasci glazbene komunikacije ih ne zadovoljavaju u potpunosti, skloni se eksperimentiranju. Potreba za istraživanjem i širenjem glazbenih granica bila im je i ostala trajna značajka.

Dok slušate "()" može vam se učiniti da su a) album snimili samo za sebe u jednom danu i dahu ili b) da su album studiozno snimili samo za vaše najintimnije potrebe, kao da su se upravo vama obraćali. "()" je klasični post-rock album koji, poput srodnih im izvođača Talk Talk, mora imati svoje stalno mjesto u ušima; dakle, trebao bi se (od)vrtjeti barem jednom godišnje u prigodnoj prigodi. Da moram Grimmove bajke ili kakve druge fantazmagorične priče dodatno ukrasiti zvukom, Sigur Rós (po)služili bi mi kao zvučna podloga jer mi redovno (za)zvuče infantilno razigrano,  ali i iznimno dramatično ("Popplagið"), baš poput kakve filmske bajke za odrasle što pretežno završava tragi(kom)ično. Maštovit, naturaliziran, necenzuriran, (ne)umjereno životan za sve životne (ne)prilike – sve je to u jednom paketu "()" – slušna poslastica za uho zbog kojih život može ponovno dobiti smisao, makar na tren.

"()" ne bi dobro zvučao u velikim dvoranama i stadionima, štoviše, izuzmem li standardnu sobu od nekih šesnaest kvadratnih metara, teško da mogu zamisliti drugi idealan prostor za reprodukciju takvog slušnog materijala. Možda u omanjoj dvorani manjeg kazališta, ali svakako bez ministara, gradskih vijećnika i kulturnih (ne)uglednika u počasnim ložama...