Već se neko vrijeme prijetim na pot listinoj google grupi da ću napisati nešto za segment 'kultni albumi'. Sad, da je to bila samo prijetnja općenite naravi: '..E! Napisat ću ja nešt' za te kultne albume!', bilo bi mi lakše i dalje udovoljavati svojim demonima lijenosti i pisanje razvući do proljeća. Stvar je u tome što nisam bio ni najmanje općenit, već vrlo isključiv i precizan obećavši napisati nešto o ploči koja meni znači iznimno puno - na emotivnom i rokenrol planu. Ta ploča se zove "The Problem With Me", a snimio ju je bend imena Seam. Možda mi je, baš iz razloga što mi užasno puno znači, bilo teško sjesti i nešto suvislo napisati na način koji bi oslikao moj odnos prema njoj. Kako to uglavnom ide, što sam više razmišljao o pristupu, on je postajao neizvediviji. I tako sam izabrao nedjelju kao dan kada sam zaključio da jebeš filozofiju i da je najvažnije o ovom albumu što više pisati, jer je on dio mog personaliziranog paketa za svakodnevno preživljavanje u ovom gradu i u ovoj državi i na ovoj planeti. Ako ikome bude otkriće kakvo je bio meni, učinio sam dobro djelo. Ako ne, i dalje ću se čuditi kao tele šarenim vratima kako je moguće da jedna toliko odlična ploča nakon toliko godina prolazi nezapažena pa čak i u krugovima prijatelja koji godišnje pojedu tonu muzike i za koje smatram da se poprilično slažemo u tome što je dobro i dugotrajno, a što je samo slijepi putnik voznog reda trenutnog trenda.

Znanstvenici kažu da još ne postoji način da zajebemo prostorno-vremenski kontinuum kako bi mogli putovati kroz vrijeme. Ja se ne slažem. Mislim da postoje različiti načini i okidači koji nas mogu instantno transportirati na neka druga mjesta i u neka druga vremena. Muzika je definitivno jedno od tih sredstva. Svaki put kad čujem "The Problem With Me", imam punu glavu proljeća 2000. i stana u Vrbanićevoj u kojem je tada stanovao Josip koji je dnevnu sobu stana pretvorio u riznicu glazbe. Svi ti Josipovi diskovi meni su većinom bili strani i s vrlo nesvakidašnjim naslovnicama koje su pozivale na otvaranje i daljnje istraživanje. Na Josipovu sreću, ipak se nisam morao preseliti kod njega kako bi zadovoljio svu silnu znatiželju prema njegovoj kolekciji bendova, jer sam radio na njegovoj radio emisiji u kojoj je tjedno puštao najbolje trenutke svoje kolekcije. Nakon 10 godina, i dalje ostajem pri mišljenju da je, osim rođenja, sudjelovanje u radu emisije "New Day Rising" na zagrebačkom Radiju Student (100.5 Mhz!) nešto najznačajnije što mi se dogodilo! Ni ne sluteći, kroz tu emisiju, Josip mi je promijenio život do te mjere da nema šanse da bih danas pisao ovaj tekst da nije bilo njega. On se svaki put sablazni kad mu se ponizno zahvalim, ali mislim da je na ovom svijetu vrlo važno biti zahvalan - na manjim ili većim blagoslovima. "New Day Rising" je bio moj kopernikanski obrat ili barem žešće kopernikansko guranje moje buduće glazbene bob sled avanture koja će me odvesti na egzotična mjesta kao što su Velenje i Velika kod Požege. I dan danas proklinjem obavezni seminar iz Kaznenog prava koji me spriječio da naredne godine radim kao tehničar u Josipovoj emisiji.

Kada sam predložio Seam za rubriku "Kultni albumi", odmah sam znao da ću pisati o "The Problem With Me". To je lako mogao biti i "The Pace Is Glacial" ili "Am I Driving You Crazy". "Problem" je imao tu prednost što je bio prvi Seam album koji sam poslušao i u koji sam se instantno zaljubio. Također, on ima totalno odličnu sliku s mačjom glavom u CD knjižici koju vam ne mogu opisati bez uništavanja njene vizualne poruke, a to mi se ne da. Ta slika je jedan od mojih najdražih argumenta za isplativnost kupovanje originala: ploča, CD-a, čega god, ali da ima naslovnicu i knjižicu i neki tekst i popis glazbenika i svašta lijepoga što možete naći kada se isprsite i teško stečen novac date za originalno izdanje.

Seam je apsolutno vrijedio svake kune koje sam dao. Spoj post rock pristupa i gotovo potpuno disperziranih vokala koji se gube u zvuku instrumenata s pedantnim prebiranjem žica gitare, koja na trenutke zvuči akustično, a već u drugom trenutku trga zvučnike distorzijom, me oženio. Skroz. Na prvu. Svaki instrument je imao svoj neotuđivi dio soničnog pejzaža, a glas Sooyounga se kamuflirao u instrumentarij na vrlo Seam-specifičan način. Bas je bio podloga gitari, ali ne na nekakav klasični rokenrol način (ritam sekcija vođena slojem gitare). Bas je u Seamu druga lead gitara. Ako ste ikada poslušali June Of 44 ili Do Make Say Think ili Slint, znat ćete točno o kakvom basu pričam. U Seamu on ima toliko toplu notu da ćete u glavi, potpuno spontano, stvoriti najljepši mogući scenariji koji bi mogli vezati uz njegov zvuk. On vas drži 10 centimetra od poda i kilometrima od svih onih situacija s kojima se dnevno susrećete, a od kojih poželite da se teta na šalteru/moron u terencu/šupčina na skupu stanara rasplinu na proste faktore i da zauvijek budu izbrisani iz vašeg mentalnog RAM-a. Gitara, pak, zvuči toliko jednostavno i smjelo da se čudite kako to vama nije palo napamet. Bilo tko, tko je ikada išta naučio o životu, zna da sve te stvari koje izgledaju/zvuče toliko jednostavno prekrasne nikada nisu jednostavne, već rezultat potpune neposrednosti i predanosti. Neposrednost i predanost su među najugroženijim stanjima ljudskog duha i time nešto rijetko i vrijedno.

Bubnjevi su veliki brat koji se brine da ste uvijek na vrijeme i da, kad treba razbacati ekipu, znate kome se obratiti. Sve skupa pomiješate i dobijete drugi Seamov album. On ne zvuči ni blizu kao Slint, Do Make Say Think ni June Of 44. On zvuči kao Seam. Melodični noise intimnog karaktera s izmjenama glasnog i tihog, izveden na najzavodljiviji način. Od uvodne "Rafael" i njezine tiho-glasne detonacije emocija do hipnotizirajuće uspavanke "Autopilot", Seam mi je 1993. pokazao više golotinje nego što sam uspio odgledati i skupiti tokom prošlih 15-ak godina. Vjerujte mi na riječ da nikako nije u pitanju zanemariva količina.

"The Problem With Me" bi mogao proći kao EP. Nema ni 40 minuta i sadrži samo 9 pjesama. Ali to samo ide u prilog činjenici koliko nam malo treba da bismo bili sretni. I da pravu sreću ne možete opisat riječima, barem u mom slučaju. Ja sam se uvijek vadio na muziku. Kad god je trebalo prenijeti nekome kako se osjećam, bilo mi je uvijek lakše pustiti stvar, snimiti kompilacijsku kazetu ili spržiti CD, nego raspravljati o tome. Ironično za nekoga tko se posljednjih nekoliko sati trudi napisati nešto što bi vam približilo moju privrženost Seamu. Da stvar bude gora, nemam pojma jesam li bar približno uspio u onome što sam naumio. Je li barem jedna osoba, ponukana ovim tekstom, čula pa makar i dio onoga što ja čujem svaki put kad stavim ovaj album u uši?

Možda ipak to nije ni važno. Nekad je važno skočiti bez obzira na ishod. Jer, nekada je upravo skok važan. Tako kaže Sam Rockwell na kraju Chokea. Ja se samo slažem. Nekada je važno nešto pukušati. Bez obzira na rezultat. Tako sam i došao na Radio Student i do Josipa Sladića i do emisije „New Day Rising" i do Seama. I sada do vas divnih ljudi preko Pot Liste.

Sam Rockwell kuži spiku.------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------Nekada davno, prije svih torrenta i i cro-reality TV-a i Dolores Lambaše, ljudi su dobivali kataloge u tiskanom obliku. Na komadu papira. Tako su Touch And Go Records, koji su izdali nekoliko Seam albuma, bili dio šireg kataloga Southern distribucije. Ne znam tko im je pisao opise bendova, ali su bili tako napisani da si poželio sve do jednog poslušati, ako ne i kupiti. Mate Škugor škola promocije. Za Seam je samo pisalo "Minimal. Beautiful.". Ja bih volio za "The Problem With Me" nadodati "Seam are Bob, Craig, Lexi & Sooyoung". I moji neznani junaci. I zatišje. I oluja. I proljeće. I lijena jutra sa suncem na prozoru. I vožnja u autu s najdražom osobom na svijetu. I urlanje na kiši. I jedna mala vječna ljubav.

www.myspace.com/seamchicago