U uličnoj košarci postoje dvije vrste igrača (i ljudi). Oni koji na zagrijavanju ulove dvije lopte te ih pokušavaju šutnuti jednu za drugom i oni koji loptu viška dodaju suigraču. "He Got Game" je, filmski i glazbeno, priča o ovim drugima.

Old school košarka podrazumjeva poštovanje prema igri, povijesti, suigračima i protivniku, dakle prema svima aspektima Naismithovog izuma. Spike Lee, osim priče o mladom potencijalnom superstaru Jesus Shuttlesworthu, vrlo suptilno kroz cijeli film nadvija sjenu hodajuće legende i najvećeg košarkaša ikada. MJ je kralj košarke koji je svim ljubiteljima sporta donio brdo nezaboravnih trenutaka, ali je isto tako i sam svjesno plivao nizvodno te bio produžena ruka u službi kapitala. Uostalom u samom filmu prva stvar koju Denzel Washington učini po izlasku iz zatvora jest upravo kupnja novih Air Jordan tenisica (s cijenom od 135 $ bile su to najskuplje tenisice za košarku tog vremena, barem do dolaska Shaqovih Reebokica).

Tako da možemo reći da je ta MJ-eva sjena i namjerno i nenamjerno toliko moćna da je kod mnogih zatomila i zamračila sjećanje na old school kulturu te otvorila put izrazitom individualizmu koji na koncu većini koji su krenuli tim putem nije donio ništa dobroga ili im je bar odnio potencijalno nešto dobro. Spike Lee u samom filmu prema svom dobrom običaju otvara čitav niz rasnih i klasnih pitanja dok u ključnoj pjesmi "Politics of the Sneaker Pimps" njegov glazbeni partner Chuck D u tri britke rečenice izbacuje cijelu filozofiju koja se vrti oko onoga što i dan danas čini sveto trojstvo sporta u Americi: igra, geto i kapital.

Hey Dr. J where you got those movesWas it gettin high in the schoolsCan it be the shoes?

"He Got Game" je prvenstveno film/soundtrack o naličju kapitalizma i pritiska koji stvara na pojedince, a košarka je protuteža i simbol istinske nepatvorene ljubavi koja se suprostavlja monstrumu. Spike Lee i Chuck D su u pravoj old school maniri timski transformirali ovaj film i soundtrack u jednu višeznačnu cjelinu. Čisto glazbeno "He Got Game" nije najbolji album Public Enemyja ali je značajan zato što je izašao u kasnoj fazi rada grupe te je poslužio kao dokaz da nisu za veteransku ligu te da se mogu ravnopravno nositi sa juniorskim pogonom hip-hopa, tada aktualnim Wu Tangovcima i DJ Shadowom koji su nastavljali Chuck D stazom old school hip-hopa (prema mindsetu, ne nužno prema zvuku).

Na površini, ovaj soundtrack je savršen partner uz loptu, visoke tenisice i znojnu majicu. Ispod, on je podsjetnik na poštovanje vrijednosti bez kojih umjesto članova ljudske zajednice postajemo egomanijakalne zvijeri okrenute primalnom i samodestrukciji te prepuštamo mjesto najinteligentnijih bića na planeti - kravama. Bar tako tvrde Trey Parker i Matt Stone.

... But fuck the game if it ain't sayin nuttin ...