Kad sam bio u srednjoj školi nisam znao apsolutno nikoga iz svoje generacije tko je slušao Pixiese. Bend mi je otkrila 10 godina starija frendica. Moguće da je bila slučajnost da baš nitko u Kušlanovoj nije slušao ovaj bend. Kad razmislim naša generacija nije baš iskrila od 'eksperimentale' u koju sad valjda moram strpat i Pixies. Možda je upućena, kul ekipa uistinu uvijek bila i ostala ona koja je išla u srednje škole u centru Zagreba. Siguran sam da to nije točno, ali sam i siguran da Pixiese nisam otkrio niti u razredu od kolega, niti na nekom tinejdžerskom tulumu. Ja sam Pixiese prvi put čuo na otoku Jadranskog mora, ljeta 1996. Iz kazetofona žene koja nije bila ni blizu moja generacija.

To se zove prst sudbine. Slušati Pixiese po prvi put uz šum i miris mora i borova. Uz orkestralnu pratnju cvrčaka. Album koji sam slušao bio je doduše "Doolittle", a ne lektira zvana "Surfer Rosa", no nije bilo bitno. Moja opčinjenost opičenošću, vrištanjem, šaptanjem kako gitara tako i vokala počela je tada i nikada nije prestala. Znam da je već godinama urnebesno zakon reći da voliš Pixies, ali ovaj bend će za par godina imati 20 godina neprekidnog staža u mojim ušima. 20 godina u kojima mi njihov ukupni opus od, što, možda 2 i pol sata materijala nikada nije dosadio ni za djelić postotka. Ne radi se sad tu o desetak albuma koji su nastajali tokom 30 godina, kako bi na kraju bilo materijala za odmorit od ostalog materijala. Pixies su zauvijek ostali majstori glazbenih crtica, školskih pop pjesama od po do 3 minute koje su sve samo ne pop da bi na kraju bile more pop than pop. Kada nađeš bend koji (pre)uzme format i pred njega bez razmišljanja stavi cirkusko ogledalo koje širi i stišće model u svim prirodnim i neprirodnim smjerovima i uspije zadržati svu draž i ljepotu originalne ideje onda imaš bend čiji cijeli opus zaslužuje oznaku kultni album. Kultni opus. Pixies su više od benda i glazbe. Oni su mini serija na čijem kraju se sve raspadne, tragedija s komičnim sadržajem. Nitko ne umre samo dođe do dezintegracije koju slijedi implozija. Ogledalo se razbilo ne kamenom, ne šakom, ne metkom, već komadom faks-papira. David Lynch stil. Nikome ništa nije jasno. Nikome nije ništa bilo jasno za vrijeme trajanja, a kamoli na kraju. Dobar misterij uvijek nadživi dobro objašnjenje. Totalno nelogično postojanje benda koji se zvao Pixies. Čiji su članovi benda izgledali kao da rade na lokalnoj benzinskoj. Koji su bili toliko antikul da su postali primjer kula koji nitko ciljano ne može postići. Bend čije ću glazbeno postojanje predstaviti na moj omiljeni, Rob Gordon način: autobiografski.

"DOOLITTLE" (4AD 1989.)

Bilo je ljeto i bilo je vruće. Neka žena se topless prešetavala po kući. Ja sam spavao na katu kuće u kojoj je gotovo svaki komad drvenine bio ručno bojan. Kuća je bila na brdu. Vidjelo se more. Štokovi su pokazivali svoje godine. Pušio se shit švercan u farovima Renaulta 4. Frendica je imala frenda koji je plovio morima i donio snimljenu kazetu čije su strane krasili zvuci Black Flaga i Ice-T-a. Na policama su bile knjige i stripovi. V for Vendetta, Maus. Ostatak ukućana su bili moji prijatelji iz srednje, jedan diler, jedan navodni plaćeni ubojica početnik i djevojka koja je, također navodno, kuću tokom zime koristila kao bordel. Hej! Tako su mi rekli. Ako su lagali mene i ja lažem vas. Nisam nikoga puno ispitivao o zanimanju, ali su mi svi izgledali kao osobe koje bi vjerno odigrali sve navedene uloge.

Od muzike se nudilo: David Bowie "Changes", Prodigy "Experience", netom izdani Soundgarden i Metallica, Portishead "Dummy", Black Flag "Damaged", Ice-T "Home Invasion", Beastie Boys "Licence To Ill"/"Ill Communication" i Pixies "Doolittle". Sve se slušalo, ali mi je u sjećanju najviše ostao bend koji je stvoren za slušanje na žezi. Na suncu, znojan na gumenoj ležaljci s ishlapljelom pivom u ruci i pljugom u ustima. Žena s topless fetišem je nakon akvizicije "Surfer Rosa"-e također sjela na mjesto. Scenografija, atmosfera, nemar prema dezodoransima, likovi, sve je bilo savršeno za glazbu koja je počinjala s pjesmom čiji sam naslov morao potražiti u engleskom rječniku. Koji kurac je "Debaser"? E pa "Debaser" je jedna od najboljih pjesama ikada snimljena. Ugodna, prpošna, slijedi-me bas linija, sumanuta gitara, urlajući, krešteći vokal koji priča nepovezane stvari i odmjereni, majčinski back vokal. Savršeni uvod u savršenu ploču koji je, naravno, Francis Black smatrao manjkavim i umalo izbacio s albuma.

"Doolittle" i "Surfer Rosa" su najkohezivnije cjeline. Ostali albumi tu i tamo zastrane dok Doolittle ima pouzdani điroskop koji ne da sadržaju da se previše klatara na bilo koju stranu. Jedini mućak na albumu je predivno neopterećeno sunčana "Here Comes Your Man" koja, iako sjajna, strši u moru sakaćenja, seksa i smrti.

Niti u jednom trenutku na albumu Pixies ne dozvoljavaju umu da odluta. Svaka pjesma donosi nešto drugačije u što ćete uroniti i držati dah do sljedeće pauze među pjesama. Apsolutno sumanuto seksualno ekplicitna i tragikomična "Tame" ('...fall on your face in those bad shoes, lying there like you're tame') nastavlja na "Debaser". "Monkey Gone To Heaven" će biti najveći favorit za masovno pjevanje nakon "Here Comes Your Man", a Hüsker Dü-ovska "Wave Of Mutilation" postaje još zavodljivija u UK surf verziji. Svaka od pjesama ima posebnu draž i zaslužuje svoji paragraf. "La La Love You" ima po prvi i zadnji put sramežljivog Davida Loveringa za mikrofonom s motivom fićukanja koji je zauvijek oduzet gradilištima i zarobljen na Doolittleu. „Bleed" s lakoćom pojede sve vampire u Twilight sagi, "No 13 Baby" krene od neutažive napaljenosti ('viva, I don't want no blue eyes, la loma, I want brown eyes, rica, I'm i na state') do sanjivosti s prekrasnim outrom koji je svojevrsna inverzija ostatka skladbe.

Premda je možda bespredmetno izdvajati najbolju pjesmu na albumu izvanrednih pjesama oprostiti ćete mi na subjektivnosti pri imenovanju "Hey" ne samo najboljom stvari na albumu već najboljom Pixies stvari uopće. Na njoj nema puno (skoro uopće) karakteristične Pixies cike i dreke, ali je prokleto odličan, paradigmatski primjer svega što Pixies donose u ovaj svijet; prekrasnu, destruktivnu, strastvenu tenziju i sudbinsku neizbježnost. One su u početku bile prisutne samo u pjesama, a nakon "Doolittlea", sve više i više bit će prisutne i studiju.

"SURFER ROSA" (4AD 1988.)

Par mjeseci od presnimavanja "Doolittlea" i donošenja istog s pučine na kopno, kupio sam originalni CD. Tada sam se suočio s popratnim umjetničkim sadržajem koji je vizualno nadopunjavao i obogaćivao Pixies audio doživljaj. Vaughan Oliver i Simon Larbalestier su radili opremanje svih pet Pixies izdanja, ali prva tri su ona koja su nevjerojatno precizno odražavali sadržaj i bit Pixiesa. Zemljani tonovi, spržene fotografije, raspadnuti organski i anorganski materijali i putenost. Nikada neću zaboraviti prizor ogromne žlice s čuperkom kose koja se proteže od grudi do pubisa žene. Stidne dlake jedva da se naziru, ali je atmosfera toliko voodoo seksualna da jednom tinejdžeru nije bilo svejedno hoće li mu netko od odraslih virnut' u knjižicu CD-a. Kada sam iduće godine kupio CD "Surfer Rosa" morao sam se pomiriti da se neke stvari neće moći sakriti. Na naslovnici nije bilo natruhe golotinje već obnažene grudi obdarene flamenco plesačice koja nije imala osjećaj katoličke krivnje i srama pred križem na zidu. Na "Surfer Rosi" Larbalestier i Oliver su u punom sjaju, od izbora fonta do osušenog lososa na zidu. Album se isprva trebao zvati "Gigantic" prema 'hitu', no kada je izdavač vidio fotografiju na kaveru, F.B. je morao smisliti nešto manje povezivo s grudima djevojke na naslovnici.

Pišući danas ovo još jednom uviđam da stvarno nitko nije slušao Pixiese u mom društvu jer mi je trebalo godinu dana da dođem do novog Pixies fiksa. Jedini uvod u "Surfer Rosu" dobio sam od Damira Tiljka i njegove emisije Izvan Struje koja je u nekom trenutku imala Pixies/Breeders/Throwing Muses specijal. Tamo sam mogao vidjeti Joeya koji je uživo s limenkom Heinekena svirao "Vamos" i od mene učinio idolopoklonika, slijepog sljedbenika svega što su bili Pixies. Općepoznato je da je producent, pardon studijski inženjer albuma Steve Albini. Isti taj Albini je nakon završetka snimanja vrlo spremno nazvao bend luzerima i povodljivcima. Nakon nekog vremena Albini se ispričao, a njegov rad i poigravanje s glazbenim materijalom rezultiralo je snimkom koja je i danas predmetom izučavanja glazbenih fanova i glazbenika. Ne smije se zaboraviti da na račun njegovog produkcijskog pristupa i ozvučavanja soba sad imamo album koji posjeduje i spoken word element koji albumu daje osebujnost i dodatnu draž. Od 'YOU FUCKING DIE!' do samo 'STOP!' Surfer Rosa posjeduje notu realizma, a na račun nje i šarm koji je tvorila tadašnja Pixies kemija.

"Cactus" je pervezno izravan proglas požude ('...and a letter in your writting doesn't mean your not dead, wear that dress in the desert heat, get it all wet and send it to me'). Osim devijatnog XXX sadržaja u "Cactusu" se može čuti slovkanje imena benda dajući albumu čak hip hop trenutak. "I've Got Something Against You" je punk one-liner koji vokalom u potpunosti uronjenom u distorzijom mantrički ponavlja naslovnu izjavu. Zadnji stih nas ostavlja s pitanjem je li pjesma odjeb seljačinama ili komentar na njih.

"Break My Body" ('I am the ugly lover, you find us rolling on the dirty floor... I'm a belly dancer, I shake for Arabs and I never care...Break my body') i "River Euphrates" ('Dead sea make it float, One sip fom the salty wine, Dead sea make you choke') su zarazne, zavijajuće drame koje samo u stihovima mogu zvučati primamljivo.

"Gigantic" je Pixies klišej koji jednostavnom bas linijom savršeno vodi cijelu kompoziciju, a Kim Deal navješćuje i opravdava postojanje benda zvanog Breeders. "Where Is My Mind" nisam u razmišljanjima nikada specijalno doživljavao kao hit dok se nije pojavio u Fincherovom "Fight Clubu". Nakon što smo zajedno nebrojeno puta poslušali "Surfer Rosu" moja tadašnja cura, odgledavši film u kojem smo svi mi Robert Paulsen (odnosno u kojem smo svi mi MeatLoaf), spremno je izjavila kao da je prvi puta čula pjesmu: 'Super mi je ona stvar na odjavnoj špici. Daj ju probaj nabaviti'.

Vrelo inspiracije je snažno teklo, bujicu kreativnosti kao da nije moglo sputati ni milion vreća s pijeskom s kalifornijskih plaža. Bend je tih godina napisao ne samo pjesme za "Come On Pilgrim", "Surfer Rosu" i "Doolittle" nego su se neke iskoristile i na "Trompe Le Monde".

"BOSSANOVA" (4AD 1990.)

S "Bossanovom" sam se u biti susreo prije "Doolittle"-a s time da nisam imao pojma tko i što su Pixies. U ratnim godinama jutrima je išla polusatna glazbena emisija imena Jutrofon. Emisiju je nekada znao voditi Goran Bakić - čovjek koji je jednako poznat po svojim špic-kaubojkama kao i svom glazbenom (ne)ukusu. Kako i ime emisije sugerira gledatelji su mogli nazvati Gorana i zatražiti glazbenu želju. Netko je tražio "Velouria"-u. Nakon što je Gogo obavijestio pučanstvo kako ćemo ubrzo čuti npr Chrisa Reau i Simple Mindse gotovo uvrijeđenim glasom je najavio Pixiese i "Velouria-u": 'A sada najdosadniji spot na svijetu'. Kao da je bit bila u zabavljačkom karakteru spota. Svi se možemo složiti da je taj spot, pa je, dosadan, ali je istovremeno apsolutno genijalan i u rangu Talk Talkovog "It's My Life". Charles (Frank) je mrzio spotove i spinove koje prezentiraju u 90% slučajeva. To je dovelo do zijevanja u "Here Comes Your Man" i slow-mo ničega u "Velouria"-i.

Bend je za stvaranje trećeg albuma prebacio bazu s istočne na zapadnu obalu umalo izbacivši Kim ostavljajući je u Bostonu. Problemi na kraju "Doolittle" turneje su umalo završili fizičkim obračunima između Charlesa i Kim pa je Kim morala samoinicijativno doći u LA.

Po prvi puta su se pjesme pisale u studiju, pogotovo tekstualni dio. Prvi put se koristila ritam mašina ("Dig For Fire"). Album je otvorila obrada od Surftonesa, a bend je nakon izlaska albuma bio gost najvećih europskih festivala i išao na turneju s Jane's Addiction i Primus. Oprečnost glamura Jane's Addictiona i crno-bijele ogoljenosti Pixiesa je nešto što je zasigurno bilo uzbudljivo doživjeti.

Osim što su promijenili geografsku duljinu teme pjesama su se počele također mijenjati: prelaz s gotovo isključivo biblijskih tema i Calimex sunca na vakuum svemira. "All Over the World", "Blown Away", naravno "Area 51", pa čak i "Allison" imaju reference na posljednju granicu. Svemirska tematika će se prenijeti i na "Trompe Le Monde".

'Every morning and every day I wanna bossanova witchya'

Album otvara "Cecilia Ann" postavljajući vas nasred prašnjave ulice s ožiljkom na licu i s prstima na okidaču. Ploča doslovno eksplodira kao Luka Modrić na terenu. Nakon nje "Rock Music" potvrdi da se radi o Pixies ploči, a ne o Surftones kompilaciji. Distorzija i urlanje po zna tko put zabijaju decibele ravno u srce svih preproduciranih drkoša koji se previše trude.

"Velouria" i "Dig For Fire" su "Bossanova" singlovi. Za "Velouria"-ju se priča da je nastala prema priči o odvjetniku koji se pretvara u kauč. Stihovi 'Hold my head, We'll trampoline' odlično dočaravaju atmosferu pjesme koja se kreće poput dima cigarete. Na kraju ponovno subliminalna referenca na vanzemaljce s Ed Wood specijalnim efektima. "Dig For Fire" je komercijalniji od dva singla. Čista radio friendly pop stvarčina. Isto toliko da i ne Pixies koliko i "Here Comes Your Man". Hit na koji nitko nikada ne pleše i pjeva na tulumima.

"Ann" je jedna od 5 pjesama na albumu sa ženskim imenom. Pjesma sadrži 6 stihova koji odišu solju, kožom i voskom. Glazbeno-vokalni spoj stvaraju dojam nadrealnog spokoja koji nude samo veliki otvorni prostori i eventualno astronomski dobar seks. Stihovi složeni jedan ispod drugog nude odgovor tko je glavni akter, ako vam sadržaj stihova nije bio dovoljan.

"Is She Weird" ('Your car is bitchin'... Your mouth is everywhere...') je korak unatrag, u vrijeme "Surfer Rosa"-e. Kontekst je nabijen prekipjelim libidima, a ponavljanje naslova na koncertima često kulminira u animalističko režanje."Area 51" bez puno kriptiranja objašnjava zašto je na naslovnici "Bossanove" planeta s prstenom, a ne sisata plesačica. Frank je u jednom u intervju naveo kako je kao mali vidio svemirske brodove i kako mu je majka pričala da jedan jednom čak lebdio iznad njihove kuće. Pjesma opisuje dolazak vanzemaljskog života koji slijeće ni više ni manje nego u Vegas. Podijeljena je u dva dijela: prvi - nabrijani i malo jezivi, i drugi - pomirljiv, u kojem protagonist hrli u naručje novo pristiglih gostiju. Nema agresije samo želja za upoznavanjem: 'They were getting interviewed by some good man who's name is Bill... They've come so far, I've lived this long at least I must just go and say hello'.

Likovna oprema albuma nije bila po volji Larbalestieru. Rješenje mu je bilo prešareno, a on je uvijek volio crno-bijelo. Što je ironično jer crne bijele fotografije benda koje se nalaze u CD izdanju "Bossanove" mu također nisu bile po volji. Kevin Westerberogove fotografije su prvo slikovno pojavljivanje benda na njihovom albumu. Izgledaju kao prosječni, ali dragi i nepretenciozni ljudi s kojima bih rado popio pivo.

Ako se uzme u obzir sav nered u stvaranju i tenzije između pojedinih članova, "Bossanova" je utoliko veći uspjeh i bolja ploča. "Bossanova" i "Trompe Le Monde" se uvijek smatraju lošijim Pixies pločama, ali ja bi više volio da ih se zove drugačijim Pixies pločama. Evoluiranim pločama. Ovako, zauvijek žive u sjeni materijala s početka karijere.

"TROMPE LE MONDE" (4AD 1991.)

Ironičnog li naziva za posljednji album benda za koji su svi mislili da su super dobra-stara ekipa i da im je karijera tek počela barem u komercijalnom smislu. Naslov albuma je sam po sebi odličan, bilo da se radi o komentaru stanja benda ili o činjenici da su Pixiesi uspjeli poharati europske festivale i biti predgrupa U2-u. Pixies su veća podvala od Nirvane. Daleko veća. Moje odrješito nekuženje nema granica. Neka pop fenomenologija mi je jednako misteriozna kao i odgovor na pitanje tko kupuje Sandijeve albume.

Prije nekog vremena sam se našao u prodavaonici glazbe. Kopao sam po pločama i izvukao "Trompe Le Monde" i sam sebi potvrdno kimnuo glavom. Prodavač pored mene je pogledao ploču i rekao: 'To ćeš kupiti? Zašto ćeš pobogu to kupiti?', s istim onim bakićevskim gađenjem u glasu. Ja sam odvratio: 'Jer je ovo odlična ploča. Duh!'. Koje glupo robovanje konvencijama. Moj drug Neven uvijek govori da bi da je bilo koji drugi bend snimio "Bossanovu" i "Trompe Le Monde", ploče bile kultni hit. Istina.

"Trompe Le Monde" je nastavio istraživati svemir. Istraživao je i arhitekturu i obrazovanje i supkulture. Najmanje se bavio biblijama i suncem. Seksa još ponešto ima, hvala bogu.

Bend se u ovom trenutku već poprilično raspao. Posljednja (prije ponovnog okupljanja) turneja je izgledala tako da se Charles vozio s menadžerom i curom, Kim se vozila u svom RV-u, a Dave i Joey su se vozili u busu. Bili bi zajedno na pozornici i to je bilo to.

Na albumu je gostovao klavijaturist iz Pere Ubu koji se čak i nakratko vidi u spotu za "Alec Eiffel". Obrađena je pjesma od Jesus and Mary Chain "Head On", a popratna likovna oprema je gotovo u potpunosti napustila prijašnju estetiku. Naslovnica je ukrašena staklenim očima i knjižica prepuna crteža raketa i svemirskih brodova u izvedbi Stevena Applebya. Čak je i Eiffelov toranj pretvoren u raketu. Stražnja strana ima rasuta imena pjesama bez rednog broja što je istovremeno zabavno i frustrirajuće.

"Planet of Sound" je bio jedini singl s albuma iako je spot snimljen i za „Alec Eiffel". Spot je odlično prenio u treću dimenziju i u sedmu umjetnost dinamiku i napetost izgradnje Eiffelovog tornja. Strepnja, frustracija i emotivnost pršti iz pjesme koja na kraju polijeće put svemira s Eric Feldmanovim klavijaturskim dionicama koje tonski prate Frankov glas i podsjećaju na uvod prve generacije serije Star Trek.

"Subbacultcha" i "Distance Equals Rate Times Time" su nekada bili jedna pjesma čija se originalna verzija može čuti na izdanju "The Purple Tape". Ovako, razdvojene na dvije zasebne cjeline fanovi mogu biti samo zadovoljniji. Svaka pjesma ima svoju čar. Originalna verzija je sada zanimljiva i radi činjenice da zvuči kao mash-up. "Subbacultcha" snižava tempo i opisuje ritual zavođenja u nekom underground klubu. Frankovi opisi aktera podebljani Kimovim overdubbanim glasom u kombinaciji sa zujanjem Joeyeve gitare nevjerojatno vas živopisno uvlače u svijet subbacultche. "Distance" je pak svijetlo i glasno nadovezivanje na prethodnu situaciju s 'I had me vision there wasn't any television... We got to get some beer, we got no atmosphere'. I dalje smo u istom klubu, ali smo zaslijepljeni i zaglušeni gitarama i vokalima.

Gotovo polovica albuma bavi se ili se referira na svemir. Od "Lovely Day" do "Planet of Sound" Frank je napustio ili napušta Zemlju. Nije ni čudo da je napustio bend. Volio je reći 'I've done that' i to nešto ga više ne bi zanimalo. Bilo da se radi o istočnoj obali ili o temama. Ili o bendu. Nakon Pixiesa zadržao se na svemiru, a kasnije se sve više i više vraćao u pustinju.

Sektor prevalentne buke i distorzije čine: "Trompe Le Monde", "Planet of Sound", "The Sad Punk" i "Space (I Believe In)". Sektor pop rocka na Pixies način (s nešto buke): "U-Mass", "Palace of the Brine", "Letter to Memphis", "Lovely Day"i "Motorway to Rosewell".

"U-Mass" je pronicljiva i vrlo duhovita opaska života na fakultetu. 'We got ideas to us that's dear, Like capitalist, like communist, like lots of things you've heard about, And redneckers they get us pissed, and stupid stuff makes us shout'. Stvar zvuči kao isčašeni R.E.M.

Tiha patnja albuma i skoro središnja točka je "Bird Dreams of the Olympus Monds". 'Speed leaving without warning, I need someplace to sleep tonight.. Into the mountain, I will fall' - bujica vizija rađanja sunca, leta, tihog do glasnog prepuštanja, sve kristalno jasno proizlaze iz ove pjesme. Kim na basu nas još jednom odvodi na neočekivano i ugodno mjesto. Sint uopće ne zvuči jeftino. Dave je pouzdan kao i uvijek. Joey je većinom na klupi , ali kada uleti- uleti kao šamar koji vas centrira.

Za "Trompe Le Monde" će vam većina reći da je album koji možete preskočiti. Većina kao i obično nema pojma. Ovo je epitaf benda koji je već bio gotov kada se ploča počela snimati. Njegov rezultat je žaljenje što nismo nikada dobili više Pixies albuma i zahvala da smo ih dobili koliko jesmo.

"Trompe Le Monde". 15 pjesama za odjavu. Svijet prevaren. Pixies gotovi.

"COME ON PILGRIM" (4AD 1987.)

Tarantino trenutak. Idemo na početak.

Šaljivi Amerikanci su na CD izdanju razdvojili "Surfer Rosa"-u i "Come On Pilgrim". Sjedio sam negdje s nekim i slušao "Surfer Rosa"-u. Nakon "Brick Is Red" CD nastavlja s "Caribou". Zbunjen gledam prema zvučnicima i pogledam osobu X i pitam. 'Ovo je neki tvoj miks? Od kud ti ove stvari?' Osoba X se naglas nasmije i kaže: 'E jesi ti neki Pixies fan! Nisi nikad slušao "Come On Pilgrim"?!'. Revoltiran, uzeo sam X-ov CD i presnimio "Come On Pilgrim" na minidisk (??!!), kako bi sačuvao digitalnu kvalitetu zvuka.

"Come On Pilgrim", kao što svi već znaju, je prvo Pixies izdanje. EP od 8 pjesma od kojih je kasnije na "Surfer Rosa"-i ponovljen "Vamos". Što se mene tiče, ta pjesma može biti na svakom Pixies albumu. Album definitivno nije producirao Steve Albini, ali nije ni morao. "Come On Pilgrim" ima onu 'prvi mačići' notu samo što se mačići nikada ne bacaju u vodu čak i kad su najšugaviji, a ovaj EP je daleko od šugav. On je više za frekventno maženje bilo gramofonskom iglom ili laserskom zrakom dok slušatelj prede.

Pixies su tokom karijere znali biti duhoviti u svojim pjesmama. Bilo da se radilo o spoticanju o ružne cipele, o ubijanju Neptuna sa smećem iz New Yorka i New Jerseya ili o bijesnim studentima U-Mass-a. No, najveći koncentrat humora nalazi se "Come On Pilgrim". Žalopojka o tome kako bi rađe bio irvas ("Caribou"), Violent Femmes hiper-balada o sinu glupana ("Nimrod's Son") i ultimativna iskrenost u zavođenju žena s stihom 'Let me tell you one of my biggest fears, It's losing my penis to a whore with disease' ("I've Been Tired"), sve se nalaze na ovom 20 minutnom EP-ju.

"Here Comes Your Man" i „Dig For Fire" zauzimaju prva dva mjesta u natjecanju za najpop Pixies pjesmu. Treće odnosi "Holiday Song" sa svojim indie pop izričajem Weezer ranga. "Levitate Me" je možda na četvrtom, ali je sigurno na prvom po kriteriju najsmješnijeg/najpotresnijeg stiha: 'KICK-A-BABY!'.

Najposkočnije i u neku ruku najveselije Pixies izdanje 1987. započelo je sagu neslućenih razmjera. Svi i vaša mater se danas zaklinju u Pixiese bilo da su u nekom bendu ili samo posuđuju uši. Njihov 'utjecaj' je poprimilo tolike razmjere da mi je jednom prilikom jedan prominentni glazbeni kritičar rekao za njih i Sonic Youth: 'Nije to meni dobro. Ali poštujem jer drugi poštuju.' :S

* * * * * * * * * *

5 albuma u 5 godina. Od naizgled nepresušne inspiracije do kopanja po starim snimkama kako bi se ispunili kasniji albumi. Od bliskih prijatelja do nerado viđenih poznanika. Od poziva na sviranje pod utjecajem Hüsker Dü-a i Peter, Paul i Mary-a do sviranja s U2. Od biblije do bespuća svemira.

Pixies su se službeno raspustili početkom 1993. Sada svi već znaju da priča nije tada završila. 2004. ponovno okupljeni bend ponovno kreće na turneju. Povremeno se čuje prijetnja o snimanju novih pjesama. To bi možda i bilo važno da u međuvremenu nisam dobio par odličnih Breeders ploča (plus The Amps), a čak je i Frank Black isporučio nezanemariv broj dobrih pjesama ako već ne albuma.

Od '87-'93. mogli smo se dobro upoznati s tvorcima glazbe. Početni polet i zajebancija prerasla je gotovo opsesiju jednog čovjeka koji je putem faksa raspustio bend koji je u pravom smislu riječi bio fenomen. Sva 4 člana benda tvorili su neponovljivu kemiju koja je bila toliko nestabilna da se u jednom trenutku samo razdvojila na vlastite faktore. Frank i Kim su lakše prebrodili prestanak rada Pixiesa jer su svaki imali svoj novi projekt/bend. Joey i Dave su bile nazovimo kolateralne žrtve. Njih dvojica su najmanje bili eksponirani i činili svaki svoje nezamjenjive cjeline. Mogao je Charles napisati sve one pjesme, ali bez Joeya i Dave da odrade svoju četvrtinu poslao Pixiese bi bili upola manje zanimljivi. Bez sumnje.

U samo 5 godina bend je prešao iz prekrasne spontane sirovine u sve nervozniju i kampanjsku tvornicu albuma koja nije trpila silovanje materijala. Jednostavno je došao trenutak kada je sve popucalo.

"The Navajo Know", posljednja stvar na "Trompe Le Monde" me uvijek podsjeti na odjavnu špicu Smogovaca. Melodija kao da provocira. Kao da u sebi ima malo pakosti. Znaš da je kraj, ali ti se nešto smijuri iz krajička oka. Kao upitnik na kraju horora: Kraj? Kamera se diže u visine i glavni akteri ostaju negdje izvan kadra. Sve nekud dalje ide. Samo ne znaš kud. Priča je krenula u nepoznatom smjeru. Kuda? Navajo znaju.

'Some people say that the Navajo know, A way of walking quite above the ground, fearless of looking down, Oh no!'