Krivi izbor? Znam, ali ponekad treba ići obrnutom logikom. Baš kao što su to napravili Eddie, Mike, Stone, Jeff i Jack '96. Započeli su to i ranije s odustajanjem od snimanja video spotova i suprotstavljanjem Ticketmasteru. Ipak, u tom se periodu nakon trećeg albuma "Vitalogy " i konačnog izdavanja četvrtog "No Code" dešavala jedna od važnijih prekretnica benda koji je već nakon prvog albuma "Ten" i njegove milijunske naklade svjesno odlučio preokrenuti klasičnu priču o srastanju američkog mainstream rock benda. No, nakon tri albuma i tvrdoglavog odbijanja igre po pravilima nastajao je sve veći metež i kontraefekt. Popularnost je usprkos svemu rasla, a bend je pucao po šavovima. Zato je sve ono što se dešavalo u pauzi do albuma "No Code" bilo više nego potrebno da bend izvuče živu glavu. U tom razdoblju leže neki razlozi zbog kojih su danas Pearl Jam još uvijek zajedno, razlozi zbog kojih ih danas ne gledamo kao bend koji se nalazi svakih desetak godina kako bi skupio novac na nekom ogromnom festivalu ili izdavanjem best of kompilacija. Njihova priča još uvijek traje, a sve ono što se dešavalo do sada ovih dana imamo priliku pogledati u dokumentarcu redatelja Camerona Crowea.

Nije čudno da su se članovi benda sredinom devedesetih rasprsnuli na sto strana. PJ su bili bend na rubu živčanog sloma i svakom od članova je trebao predah, a upravo su taj odmor i bavljenje drugim projektima donijeli na sljedeći album široku lepezu utjecaja i neku novu lakoću postojanja. Popratnih aktivnosti je bilo mnogo i skoro je svaka od njih vrijedna spomena obzirom da su direktno i indirektno utjecale na zvuk budućeg albuma koji će biti slavljen od dijela die hard, ali i novih fanova koji su bend prihvatili baš zbog njegove eklektičnosti. S druge strane "No Code" je proglašen čudnim zbog svoje neusklađenosti i nedostatka većeg broja klasičnih PJ hitova. Zanimljivo je i da se niti jedna stvar s albuma nije našla na friškom soundtracku za dokumentarac "Pearl Jam Twenty".

Krenimo redom.

Bend je nakon trećeg albuma dobio priliku zasvirati s Neilom Youngom, a rezultati tog druženja mogu se čuti na njegovom albumu "Mirror Ball" i na njihovom EP izdanju "Merkin Ball". Bilo je to obostrana usluga, Neil je postao omiljeni nonić većine PJ obožavatelja, a najveći kritičari benda napokon su se našli u pat poziciji. Konačno, "No Code" zvuči kao da je Neil duhom i tijelom prisutan u studiju.

Eddie je za potrebe filma "Dead Man Walking" Tima Robbinsa napisao pjesmu pod nazivom "Dead Mean", ali je za soundtrack ipak iskorištena Springsteenova pjesma. No, Ed ipak dobiva priliku raditi s najboljima – pjeva dvije pjesme zajedno s Nusrat Fateh Ali Khanom - The King of Kings of Qawwali. Jedna je njegova – "Long Road", a drugu donosi Nusrat – "The Face of Love". Produkciju pjesama je odrađivao Ry Cooder.

Jeff Ament okuplja novi bend pod nazivom Three Fish na čijem prvijencu eksperimentira s orijentalnim zvukovima koji će uskoro biti prisutni i na prvom singlu ("Who You Are") novog PJ albuma. Mike McCready ponovo nešto radi s Mad Season, Stone Gossard producira Satchel… izlazi kompilacija "Home Alive" na kojoj PJ sudjeluju s obradom "Leaving Here", prikazuje se dokumentarac Hype! – grunge kakvog slavi mainstream je mrtav.

Uz sve to u bendu je već neko vrijeme bio Jack Irons, bivši bubnjar Peppersa, ključna karika za prvotno pokretanje benda, osoba koja je Vedderu predala prve instrumentalne demo snimke koje su snimili Stone, Mike i Jeff nakon smrti Andrew Wooda. Irons je napokon bio uključen u proces pisanja i snimanja cijelog albuma te je indirektno postao neka vrsta iskusnog zen majstora i psihologa za ostale članove benda.

Početkom 1996. po tisku se vrte priče da je band odustao do materijala za novi album te da će se sve stvari koristiti samo za druge strane budućih singlova. Neki su prenosili i da je sama izdavačka kuća odbacila sve snimljeno. Samo glasine… Kasnije je online magazin Addicted to Noise najavio da se budući album zvukom nadovezuje na suradnju s Neilom, piše se o country minimalizmu, folku, spominje se sitar, pljeskanje rukama, plemenska glazba…

Album je konačno ugledao svjetlo dana krajem kolovoza 1996. Najavio ga je singl "Who You Are", pjesma koju su zajedno napisali Eddie, Stone i Jack koji sa svojim doprinosom unosi svojevrsnu novinu - drum songs. Već je ta pjesma najavila promjenu zvuka i pristupa. Ne samo da nisu snimali spotove, nego onda po prvi puta nismo imali klasični furiozni PJ prvi singl, već plemensko campfire pjavanje!?

Nakon trećeg albuma postalo je jasno da PJ puno vremena i truda odvajaju na sam dizajn fizičkog izdanja. Omot za "No Code" do danas ostaje najzanimljiviji i najambiciozniji pothvat.

CD i vinilno izdanje donose naslovnicu koja se sastoji od 36 polaroid fotografija. Pakovanje se otvara na četiri strane i tako prikazuje još dodatnih 108 polaroid fotografija. Ako se tako rastvoren omot gleda izdaleka, obzirom na redoslijed fotografija, nazire se No Code znak. Pušteno je u opticaj nekoliko izdanja s različitim setovima od 9 polaroid fotografija. Kazetno izdanje dolazilo je s 9 različitih naslovnica! Eddie objašnjava da su tim potezem željeli obeshrabriti samo kolekcionare i poručiti im da skupljanje nema smisla. Važna je samo glazba iza koje ne postoji nikakav koncept – No Code. Objašnjenje baš i ne stoji obzirom da su se kolekcionari u sljedećih par mjeseci trudili skupiti sve. Vjerojatno je i sama izdavačka kuća pristala na tako skup i megalomanski potez samo kako bi barem s nečim privukla pažnju tiska i publike koja već tri izdanja nije provocirana video spotom.

Ed objašnjava: It's called No Code because it's full of code.

Odjednom je sve tu – organska energija žive svirke Neila Younga, orijentalni začini Nusrata i Three Fish, Mad Season kontemplacija, punk razigranost s "Home Alive" i iz Edovog iskustva s Mikeom Wattom, Stone donosi pop iz Brad, Satchel, Thermadore...

Uvodna "Sometimes" netipičan je uvod, a minijaturna molitva bez praska koji dolazi odmah nakon nje u obliku "Hail, Hail", klasična je PJ rock stvar u kojoj Eddie otkriva nove ljubavne jade/sumnje: Ah, is there room for both of us? Both of us apart? / Are we bound out of obligation? Is that all we've got? / I get the words and then I get to thinking. / I don't want to think, I want to feel. "Who You Are" i "In My Tree" su Jackove drums songs. Prva je otkrivena nešto ranije kao singl, a druga nastavlja trilogiju izgubljene/ponovo pronađene nevinosti koju Ed otvara s "Corduroy" i konačno zatvara na sljedećem albumu s pjesmom "In Hiding". Onda ide uvijek podcijenjena "Smile" (jednostavno zaslužuje mjesto u svakom PJ live bisu) - dvije su teorije: Obzirom na potpis koji ide uz riječi pjesme, jedni tvrde da ju je napisao ondašnji frend Eddijev Dennis Rodman, a drugi Dennisa Flemiona iz The Frogsa (na kraju su u pravu ovi drugi). U pjesmi Jeff i Stone izmjenjuju instrumente, Ed puše u usnu harminiku = električni Neil je u kući. Lagana "Off He Goes" je više Neilov "Harvest Moon" nego "Harvest" kao što su onda mnogi tvrdili. "Habit" i "Lukin" donose punk prizvuk, a "Red Mosquito" blues kojeg je Eddie napisao nakon što je 24. siječnja 1995. bio prisiljen prekinuti nastup u San Franciscu. Te je večeri prebačen u bolnicu zbog otrovanja hranom, a njegovo mjesto zauzeo je Neil Young. U bolnici piše pjesmu o vražijoj mušici... Nakon jednominutnog zabijanja s "Lukin" album se nastavlja s kontemplacijom - "Present Tense" koja je dobila ima po inicijalima Petea Townshenda i tako postala još jedan plod Eddijeve opsesije prema svom heroju ("Vitalogy" donosi "Pry, To" u kojoj Ed ponavlja: P-r-i-v-a-c-y is priceless to me. Ako ju pustimo unatrag čuje se: Oh, Pete Townsend, how you saved my life). "Mankind" je atipični pop hit kojeg pjeva Stone, a "I'm Open" još jedna meditativna kontemplacija u kojoj Ed uglavnom samo priča. "Around the Bend" je zamišljena kao uspavanka sinu Jacka Ironsa. Producent Brendan O'Brien svira klavir koji donosi dašak havaja.

*** *** ***

Kriza identiteta uzrokovana stresom koji je uslijedio nakon nagle popularnosti i borbe protiv iste poslužila je kao katalizator za neočekivane suradnje, gostovanja i nove popratne projekte. "No Code" je tako silom prilika postao album totalne neusklađenosti, nešto što do tada niti jedan obožavatelj benda nije mogao očekivati. Organska žilavost i neka nova toplina bile su u zraku. Pearl Jam su istovremeno otkrili novu sirovost i pozitivne vibracije. Šizofrenija sa sretnim završetkom.