Iako nam glazbena scena nije na nekim visokim granama, sigurno ste po kojekakvim sumnjivim tiskovinama i medijima, kojima kulturna rubrika i nije forte, popriličan broj puta čuli razne epitete o našim muzičkim pulenima. U svemu tome uvijek me najviše nervirala fraza kako bi određeni artist ili kolektiv sa ovih prostora jamačno bio vrlo bitan i slušan na svjetskoj sceni, da egzistira nešto zapadnije od jugoistočne Europe. Može se tako naslutiti kako bi Vatra bila Kasabian, a Ramirez u najmanju ruku Bon Iver, samo da eto, na geografskoj karti nisu tu gdje jesu. I da kojim slučajem umiju pjevati na svjetskom jeziku. Iako bi bilo vrlo zabavno čuti vrlog odvjetnika Aljošu kako na engleskom pjeva o nejedenju kose, a Dečaka o laku za nokte, treba biti priseban pa reći kako gore navedena teza, stoji jedino ako su vrhunac vašeg 'alternativnog' muzičkog foldera Snow Patrol ili Coldplay.

Srećom, sumnjam da bi takvi mogli doći u doticaj sa ovim tekstom. Da se iz te male Hrvatske može postići neki kurac i vani, pokazali su ipak neki drugi poput Bambi Molestersa ili recimo junaka ove recenzije, koprivničkih punkera Overflow. Naravno, bilo bi nepravedno ne spomenuti i Karmu, koja je harala Čehoslovačkom prije 5,6 godina, a i danas se ori iz Škode Octavie u kolovozu na Macelju. Dok su sisačke surfere hvalili Pitchfork i ostali relevantni strani portali, Overflow su svojim nastupima na najvećim svjetskim festivalima poput South By Southwest u Austinu, Canadian Music Week u Torontu i CMJ Music Marathon u New Yorku, pokazali da kvaliteta bude prepoznata zaobilaznim putem, čak i ako su članovi bend iz tamo neke Koprivnice, nisu pripadnici zlatne zagrebačke mladeži, sinovi poznatih lica, a ni albume im ne producira Fayo. Nakon 20 godina rada i duže diskografske pauze, izdali su odličan "Hit Me" koji bi možda i bio najbolji album benda da ne postoji taj kultni "Dorothy", divan albumčić iz deves' treće kojeg još uvijek vrlo rado šibnem u winamp kompresiranog na 128 kbps. Nešto manje od sat vremena čistog punk-rocka u suradnji sa Denykenom i velikim Aleksandrom Dragašem.

Od uvodne "With You" do sjajne "You'll Die Anyway", beskompromisno, žestoko, melodično i uzbudljivo. Moćna ritam sekcija, žestoki riffovi i Žikin odlični vokal , trademark su ove ploče na kojoj bend u vrlom mladim godinama pokazuje sav svoj potencijal, te kako turneje po Europi, još u teenagerskim danima, nisu bile slučajnost. Te ratne 1993., nitko naravno nije znao hoće li bend za koju godinu uopće postojati, pogotovo jer je predstavnik i ne baš profitabilnog glazbenog žanra, a kamoli kakva će im biti glazbena i životna priča. Ispalo je diskografski uspješno, a bila bi prava šteta da nas Overflow, poput recimo FNC Diverzanta nakon kultnog "Prvog jubilarnog", više nije počastio sa mnoštvom singalong punk pjesmuljaka.

Za singl "Dorothy", sa istoimenog albuma, izbacili su i spot što je bio popriličan raritet za nezavisan bend u tim godinama na našem prostoru, ali im je priuštio odličan feedback sa kojim su harali po Hit Depou par mjeseci i priuštili si televizijsku promociju. Potpuno zasluženo jer je riječ o zbilja jakom underground singlu i tu, na samom početku ploče, nekako započinje put benda kojim definiraju svoj, slobodno mogu reći prepoznatljiv stil.

Slijede "Zombie" i "...And I'm Not", u kojima se nastavlja red energičnih stvari sa britkim i jednostavnim tekstovima, a dobijamo i jedno od rijetkih ali simpatičnih ukazanja materinjeg jezika u pjesmama benda. "There Where You Stand" mi je pak, možda i najveći grower albuma. U početku sam ju komotno prebacivao, da bi se nakon nekog vremena uhvatio u repetanju iste. Dvije minute okolišanja prije odlične završne Žikine erupcije bijesa. "Everything" je tempirana bomba. Ponajbolja stvar sa albuma koja kreće laganom uvertirom, no vrlo brzo snažnim zaokretom punom jakih distorzija, kakav je općento i cijeli Dorothy, postaje soundtrack za napravit neko sranje."Sad" je na sličnom tragu, kao kratka veselica sa izvrsnim gitarskim dionicama koje je tada na albumu, još uvijek držala stara koprivnička postava.

Do kraja albuma, Overflow isporučuje još bar tri odlične pjesme, "Masquerade", "(Standing On) The Edge" i završnu, možda mi osobno i najdražu "You'll Die Anyway".

Overflow je jedan od rijetkih bendova koji, koliko god patetično zvučalo, osim svoje glazbe i gomile koncerata u nogama, nema nekog posebnog asa iz rukava. Nitko ih nije gurao, a ni po medijima ih nije bilo. Sa izdavačima nikad nisu imali previše sreće, ali samo im dajte pozornicu i oni će rasturiti. Takav album je i "Dorothy". Iskren i moćan, pravo malo punk remek djelo sa manje akorada nego članova benda, te svakako jedan od najboljih albuma ovih prostora od 90-ih na ovamo. I ne, nije ovo priča o bendu iz male Koprivnice, koji je vježbao svako jutro u 6, te na luku i špeku postao najbolji punk bend na svijetu, ali da je Overflow ponajbolji bend na ovom podneblju, to svakako. No ne bih se zakleo da su slučajno iz Kalifornije a ne Hrvatske, da bi jedni NOFX ili Offspring, bili nedodirljivi. Ako je netko onaj underdog s početka priče koji nije postigao sve što je mogao ili trebao, onda su to upravo ovi mladići, koji su i nakon 20 godina gigova ostali isti oni punkeri, koji sada doduše više ne sviraju u birtiji pred 20ljudi, već na Szigetovom main stageu. Reoformljeni, ovo ljeto live su bolji no ikad. Uostalom, treba li vam veći dokaz dobrog rada nego kad vas pored Mikea jebenog Skinnera i Nicka Cavea, koji u Zagrebu ima veći kult nego Papa Ivan Pavao Drugi, dođe poslušati onoliko ljudi.

pot lista na Terraneu: