Kada je prije nešto više od šest mjeseci najavljen koncert Neutral Milk Hotela u Zagrebu zamalo sam umrla od intenzivnog osjećaja uzbuđenja. To je jedan od onih na listi top pet koncerata izvođača koji više ne postoje, a na koje bih otišla da imam vremenski stroj. I to uvjerljivo prvi na listi.

Dugo se pričalo da je Mangum poludio i da više ne želi svirati pa ga je bilo prekrasno vidjeti prije nekoliko godina kako svira akustičnu gitaru na Occupy Wall Street prosvjedima. Nekako me ispunilo nadom. Nadom koje na "In the Aeroplane Over the Sea" toliko nedostaje.

Nisam slušala NMH 1998. kada je taj album izašao obzirom da sam onda bila djevojčica, ali sam otprilike u to vrijeme pročitala Dnevnik Anne Frank. Baš kao i Mangum. Oboje smo doživjeli vjerojatno slične osjećaje, nepregledne tuge, melankolije i čemera. Neću uspoređivati kome je bilo gore, ja sam ipak bila osnovnoškolka gladna literature i obzora koje mi ona može proširiti, a Jeff je već imao jedan odličan album iza sebe ("On Avery Island").

Ne sjećam se kada sam prvi put poslušala "In the Aeroplane Over the Sea", ali moguće da je to bila 2004. ili 2005., kada je internet postao brži i dostupniji, a glazba se masovno skidala i pržila na DVDove. Puno prijatelja, puno kolekcija, puno dobrih stvari koje smo počeli tek tada otkrivati, a otkriti NMH nikada nije bilo kasno.

Kad kažu za neki album: ovaj album će vam promijeniti život - obično seru. Kad kažu da će vam "In the Aeroplane Over the Sea" promijeniti život, potpuno su u pravu. Nisam ga mogla
prestati slušati, analizirati, promišljati.. suosjećati, patiti, sve skupa s Mangumom, Annom, dvoglavim dječakom i ostatkom benda. I svakim slušanjem bi se pojavilo nešto novo, nešto što čujem prvi put. Ili djelić teksta koji sam dotad zanemarivala ili neki čudesan zvuk koji dotad nisam čula. Ovaj album imao je sve.

Pokušavam biti originalna ali teško je kad je već sve rečeno, jer "In the Aeroplane Over the Sea" je jednostavno "White Light/White Heat" od The Velvet Underground za djecu devedesetih. Izašao u totalnoj anonimnosti u vrijeme kada je grunge posrtao, alt rock bio skoro pa skroz naskroz mrtav, MTV počeo furati Limp Bizkite i slične nu metal gluparije, bez imalo pompe i znanja šire publike. Jer kako je uopće jedan indie album mogao postati globalni fenomen bez interneta?

Puno toga što sam željela napisati već su napisali showrunner serije Parks and Recreation i glumica Aubrey Plaza čiji je lik iz serije April Ludgate najveći fikcionalni obožavatelj NMH. Zato nema smisla da ponavljam izrečeno, već ću radije linkati tekst koji je ona napisala za 15. obljetnicu izdavanja albuma pa neka bude dopuna mojemu.