'Cause this music can put a human being in a trance like state and deprive it for the sneaking feeling of existing. 'Cause music is bigger than words and wider than pictures. If someone said that Mogwai are the stars I would not object. If the stars had a sound it would sound like this.The punishment for these solemn words can be hard. Can blood boil like this at the sound of a noisy tape that I've heard. I know one thing. On Saturday, the sky will crumble together (or something) with a huge bang to fit into the cave.'(nekoliko dana prije 15. ožujka 1997; Hulen / Bergen, Norveška)

Monolog snimljen diktafonom i popraćen zvukom crkvenog organa u glazbenoj noti "A" izrecitiran je iz usta Mari Myren za potrebe "Bergen Student Newspaper" i referira se na gore navedeni koncert Mogwaia. Otvaranje prvog albuma škotskih post - rock heroja započeto je svojevrsnom recenzijom opusa banda u uvodu pjesme "Yes! I Am A Long Way From Home" koja će poslužiti kao najbolji opis onoga što će uslijediti u njihovoj karijeri sve do danas.

Bilo je to 21. listopada 1997. godine, a "(Mogwai) Young Team" je službeno izdan na nezavisnoj etiketi Chemikal Underground osnovanoj od strane kultnih The Delgados 1994. godine. Već od prvih minuta na albumu preko navedene uvertire "Yes! I Am A Long Way Form Home" i jedanaest minutne "Like Herod" slučajan slušatelj koji se susreo s Mogwai je mogao zaključiti kako ovaj škotski instrumentalni sastav ima za ponuditi mnogo više od suhoparnih dinamičkih izmjena i repetativnih melodija u koje se lako zapetljati. Bijes, čežnja, mladenački bunt ili nešto sasvim drugo je poslužilo kao pokretač banda koji je sve samo ne jednostavan i lako shvatljiv. Lagani uvodi u skladbe koje rastu iz sekunde u sekundu i vode prema crescendu su postale sinonim za ovu neobičnu post - rock petorku iz Glasgowa.

U tom trenu objave prvog studjiskog albuma Mogwai su činila četvorica glazbenih vizionara: Stuart Braithwaite (gitara, vokal), John Cummings (gitara), Dominic Aitchison (bass gitara) i Martin Bulloch (bubnjevi). Na turneji, a potom i na snimanju drugog albuma "Come on Die Young" (1999.) sastavu se pridružio i Barry Burns (piano, gitara, synthovi, ...).

"Young Team" se sastoji od 10 ujednačeno kvalitetnih skladbi, a za produkciju su bili zaduženi Paul Savage (radio s Arab Strap) i Andy Miller (radio s "Life Without Buildings"), a ukupan rezultat je za najbolji dokaz imao preko 30 tisuća prodanh albuma samo u Velikoj Britaniji. Manija koja je uslijedila nakon toga je u svijetu prepoznata kao post-rock groznica, a na čelu najkomercijalnijih i najhvaljenijih sastava su u prvi plan iskočili Mogwai i islandski vilenjaci Sigur Ros.

Odšaptane "Katrien" i polagana "Tracy" odsvirana dijelom na glockenspielu čine svojevrsnu cjelinu i posvetu ženskim imenima na albumu. Između njih se nalazi intermezzo "Radar Maker" u trajanju od minute i pol koji donosi prekrasnu klavirsku melodiju koja se pretvara u škripu i zujanje, te itekako podsjeća na radove Trenta Reznora unutar Nine Inch Nails albuma.

"Summer (Priority Version)" i "With Portfolio" su klasične skladbe koje u svojim također tri i pol minutnim aranžmani otkrivaju sve ono što Mogwai zapravo jesu. Nepregledno more smirujućih melodija koje vezuju niti iz sekunde u sekundu mogu postati skoro pa neslušljiva buka. Ipak, iza svega toga stoji itekako bitan pojam koji treba uočiti, a to je 'kontrolirana buka'. Mogwai i onda kada otpuste sve kočnice i dokazuju zašto su najbučniji band na svijetu, ipak ostaju dovoljno smireni i kontrolirani da u toj buci i disharmoniji zadrže smisao i iz toga tvore aranžman koji savršeno pristaje pjesmi

"R u Still In 2 It" donosi suradnju sa Aidanom Moffatom (Arab Strap). Ovo je jedna od rijetkih ljubavnih pjesama koju su Mogwai napisali, a legenda kaže kako se pjesma trebala zvati "Stuart" kao posveta frontmanu banda. Svoj prvi studijski zapis je doživjela već 22. prosinca 1996. godine na "BBC Radio Sessionu" legendarnog Johna Peela. Aidan Moffat u uvodnom stihu pita 'Are you still into it? 'cause I'm still into it.', a ova misao se može s ljubavi preusmjeriti i na cjelokupni "Mogwai Young Team" album; čak i danas, nakon 14 godina od izdavanja. Ostatak popratnih vokala u ovoj pjesmi su otpjevali sami članovi Mogwaia na čelu sa sramežljivim Stuartom koji na kraju u posljednjem stihu kaže: 'I will leave you, and I will miss you'.

Kraj albuma zaokružen je s "A Cheery Wave from Stranded Youngsters" i furioznom himnom "Mogwai Fear Satan" u trajanju od 16 minuta. Ovaj paradoxalno rečeno 'foto finish' se nametnuo kao legendarna skladba koja obilježava karijeru jednog velikog banda kakav je Mogwai. Kako glazbenici, umjetnici i autori općenito često vole reći - ni sami ponekad nisu svjesni kako određeno remek djelo nastane i gdje sve dovede njihove umove.

Pitanje je jesu li Mogwai u trenutku inspiracije bili svjesni koliko dugo (ili možda kratko?) zapravo traje ovaj niz melodija i riffova koji ritmički plivaju i rotiraju iz desnog u lijevi zvučnik, te ni na tren ne dopuštaju slušatelju da skrene svoju pozornost u nekom drugom smjeru. Tek nakon 4 minute dolazi do utišavanja nakon prvog glasnijeg dijela i započinje osnovna tema uz zvuk flaute koju je odsvirala Shona Brown (i u pjesmu unjela elemente tradicionalnih napjeva i etničkih instrumenata). Tribal bubnjevi su potom prerasli u ubrzani vlak energije, a gitare su se pojačale do usijanja.

Prilikom pisanja osnovne teme za "Mogwai Fear Satan", energija banda je bila usmjerena na jedinog pobožnog člana (bassist Dominic Aitchison), a kroz ovih epskih 16 minuta, stvarno se stvara osjećaj kako se cjelokupan band bori protiv mitskog zlog protivnika na nepreglednim zelenim poljana njihove voljene Škotske.

Jednostavna osnovna tema se melodički provlači kroz cijelu pjesmu, a cijeli band stalno djeluje. Ni na trenutak nema odmora, već se konstantno nešto iščekuje. Taman kada imate osjećaj da će se album "Mogwai Young Team" završiti žestoko i izdignuti do krajnje glasnih granica, dogodi se suprotan efekt. Do kraja pjesme band nastavlja blago i smireno, te nas odvodi u polagani outro.

Malo preko sat vremena je trajanje ovog izdanja koje je službeno uvelo "Mogwai" u svijet diskografije. Sve potom što će biti i što će ovaj band objaviti je imalo svoje dobre i loše strane. Diskutabilno je jesu li do danas postali možda i repetativni i nezanimljivi na trenutke. Jedno je ipak sigurno, 1997. godine su bili daleko najinovativniji sastav koji je objavio remek djelo. "Mogwai Young Team" je album koji treba slušati u jednom dahu, na koji treba obratiti pažnju i onda kada je najtiši i onda kada je najglasniji. Svaka pojedina sekvenca i melodija imaju svoj smisao i dio su cjeline; dio priče koju je Mogwai u tom trenu odlučio ispričati.

Ovaj band se može voljeti ili mrziti, jer ništa između toga ne postoji.

Pobjegnimo za sami kraj par godina poslije; u vrijeme izdavanja albuma "Happy Songs For Happy People", i pokušajte zamisliti hladnu zimsku večer 25.01.2004. unutar zagrebačkog kluba Močvara. Prvo gostovanje za Mogwai u Republici Hrvatskoj.

Gase se klupska svijetla i pale se jedino blijedi reflektori. Stuart Braithwaite izlazi na sredinu malene pozornice i sramežljivo uvodi band u koncert za pamćenje koji će tu večer održati za otprilike 200 ljudi. U prvom redu do pozornice je stajalo i hipnotički se ljuljalo dvadesetak najzagriženijih fanova (među njima su prepoznati i neki današnji članovi uredništva pot liste; op.a.). Koncentracija publike je bila usmjerena na članove banda sve do trenutka kada su upaljene prve distorzije i fuzzirani zvuk. Snažni stroboskop je zabljesnuo u oči onih najodanijih fanova, a među njima je bio i potpisnik ovih redova. Svega 16 godina mog dotadašnjeg života je stalo u sat i pol viđenog koncerta. Svemir se otvorio i ukazalo se neprekidno svijetlo i lampice koje se pale kada ugaziš na njih.

Ne, to nije bilo otkrivenje ili smak svijeta, već samo spoznaja kako je dobro slušati svu silu gitarističkih pedala iz ogromnih zvučnika pojačala pomoću kojih nastaje zvuk velikana post-rocka.

Mari Myren to vjerovatno nije bilo pretjerano bitno s tehničke strane na koncertu 1997. godine u Norveškoj, ali njena lirska teorija zapravo najbolje opisuje muzički trans koji Mogwai stvara uz pomoć moderne tehnike oblikovanja zvuka.

Tu večer izbrojeno je 48 pedala / efekata na pozornici, do danas je broj vjerovatno i narastao. Terraneo Festival je prilika da se ta brojka provjeri.