Jeste li se ikad vozili vlakićem ili makar sanjali da se vozite kroz francusku Provansu? Ako niste, upravo je ovaj album prilika da zatvorite oči i 40-ak minuta uživate u vrhunskim psihodeličnim baladama koje su 1998. godine konačno izbacile zvuk Davea Fridmanna iz undergrounda u mainstream, dospijevši čak i do ušiju onih koji možda nisu bili previše oduševljeni ranijim uracima Mercury Reva.

Uvodna "Holes" nas, kako i priliči, uvodi u onu sanjivu romantičnu, pomalo psihotičnu, atmosferu koja se proteže cijelim albumom i tek priprema teren za sve ono što slušatelja čeka kasnije, ali i jasno naglašava novi smjer u kojem Fridmannov zvuk kreće, zvuk šećernih orkestracija i raskošnih aranžmana koji će kasnije postati standardom indie rocka.

Fantastična pila u funkciji instrumenta u kombinaciji s ranjivim vokalom Jonathana Donahuea zvuče gotovo nestvarno i sad je vrijeme da zatvorite oči i pustite taj vlak da vas vozi, jer je sasvim izgledno da vas čeka jedna jako ugodna vožnja u kojoj neće biti neugodnih iznenađenja.

"Tonite it Shows" je raskošna barokna balada nabijena osjećajima i melankolijom čija se radnja polagano razvija da bi uskoro doživjela svoj vrhunac u stihovima prepunima nostalgije i prisjećanja. Slična atmosfera se proteže i slijedećom skladbom "Endlessly" u kojoj ženski zbor 'visokotonaca' stvara poprilično bajkovitu atmosferu, a Jonathanov vokal je još dodatno pojačava. Zapravo je većina albuma u toj laganoj sanjivo-psihodelično-bajkovitoj atmosferi popraćenoj svijetlim tonovima i vokalom koji vas lagano uspavljuje i odnosi sve dublje upravo tamo gdje ste uvijek željeli otići, samo šta niste znali da vam za to treba Mercury Rev album.

"I Collect Coins" je kratki klavirsko-organski intermezzo koji nas uvodi u popastičnu "Opus 40" na kojoj je bubnjarsku podršku dao Levon Helm iz The Band za kojeg je Donahue u jednom intervjuu rekao: 'Pojavio se usred travanjske snježne oluje i svirao bubnjeve kao što nitko drugi na svijetu ne može'. Što jasno možete čuti nakon jedne minute i deset sekundi kada se pojavi Helmov karakteristični bubnjarski stil i donese dašak 'Up On Cripple Creek' u Mercury Rev svijet. "Opus 40" svojim laganim simfonijskim tonovima potiskuje melankoniju koja je vladala albumom do tog trenutka i predstavlja svojevrsnu kratkotrajnu prekretnicu albuma, dokaz da je i ovaj bend u suštini pripadnik američke kozmičke glazbe, samo stilizirane i prilagođene vizijama članova.

"Hudson Line" jedina je stvar na albumu na kojoj je vokal otpjevao gitarist Grasshoper, postavši tako i svojevrsni link sa ranijim zvukom benda u kojem su njegov vokal i svirka igrali puno veću i važniju ulogu. Fuzija rocka, psihodeličnih aranžmana i jazz pristupa materijalu karakteristična za ranije radove osjeti se na još nekoliko pjesama ("Delta Sun Bottleneck Stomp" i "Funny Bird"), ali ni ti, uvjetno rečeno linkovi na prošlost, nisu lišeni novopronađene šarene melankolije novog zvuka.

Tako je još jedan član The Banda, Donahueov 'guru' Garth Hudson odsvirao saksofon koji je savršeno zaokružio ovu iznimnu skladbu. Moram priznati da sam se često pitala zašto "Deserter's Songs" priziva u meni vožnju vlakom, šta se iskristaliziralo kad je nakon par godina neslušanja zasvirala već spomenuta "Hudson Line" - pa tko normalan ne bi 'popušio' spiku o voznoj liniji u koju uskačete bez novčića i vozite se u jednom pravcu ostavljajući grad, a valjda skupa s njim i sve životne probleme?

No, već slijedeća numera "The Happy End (The Drunk Room)" prekida opuštenost i podsjeća nas na psihotičnu atmosferu koja je zapravo vladarica ovog albuma, a roditelji iz udruženja PMRC bi zasigurno iz nje pročitali i koju skrivenu vražju poruku. Vrhunac album doživljava s "Goddess on a Hiway" - jednostavan, a opet genijalan, uvod na klaviru tek je dio ogromne energije, emocija i iskrenosti kroz koju Donahue otvara svoju dušu i premda iz petnih žila urla 'and I know it ain't gonna last' čarolija savršenog pop hita ipak je potrajala i traje i dalje, više od 10 godina nakon što je pjesma nastala. Test vremena je uspješno položen.

Logičan slijed je "The Funny Bird" u kojoj do izražaja dolazi bogatstvo zvuka i odlična produkcija, te kreativnost gitariste Grasshoppera koji koristi mnoštvo efekata, delaya, reverba, waha te se u tom smislu može usporediti sa sviranjem Jonny Greenwooda, gitariste Radioheada, a po tehnici sviranja sa Nels Clineom iz Wilca.

Slijedi tužan instrumental "Pick up If You're There", da bi nakon njega uslijedila zadnja i možda najveselija na albumu "Delta Sun Bottleneck Stomp" koja stihom 'Wavin' goodbye I'm not sayin' hello' zapravo savršeno završava ovu vožnju koja je započela 40-ak minuta ranije.

"Deserter's Songs" je izniman album koji je svojevremeno predstavljao stilsku promjenu za Mercury Rev i premda nije ništa šta bi nekom moglo promijeniti život, zasigurno je promijenio pop glazbu. Jedno od najboljih 'gubljenja vremena' svih vremena i jedan od klasika koji morate imati u svojoj kolekciji, jednako originalan prije deset godina kao i danas.