Linda Perhacs Parallelograms Kapp 1970.
When Parallelograms was finished, it sounded like a masterpiece, but the Kapp label pressed it so badly that, Perhacs says, “I could only bear to listen to it once. I then threw my copy of my own record away.”
Inteligencija računalnih servisa me istodobno oduševljava i zaprepaštava, naročito kad mi potonji tijekom slušanja glazbe postrani preporučaju srodna ostvarenja. Preporuke u pravilu posluže svrsi – zahvaljujući njima naletim na nova glazbena imena za koja bih teško čuo u razgovoru. Lutajući internetskim bespućima, slučajno sam naletio na album "Parallelograms" Linde Perhacs, remek djelo koje nije polučilo komercijalni uspjeh.
Ako je za vjerovati autorici, glavni krivac za neuspjeh je izdavač koji je podbacio u procesu promocije albuma. Album je producirao poznati filmski kompozitor Leonard Rosenmann, inače klijent Linde Perhacs (po zanimanju zubna tehničarka!). Kroz čitav materijal proteže se mistična i ruralna, pomalo jezovita i zavodljiva atmosfera svojstvena šezdesetim i sedamdesetim godinama 20. stoljeća. Može se kazati da je Linda Perhacs ženska verzija Donovana – oboje su se pokazali kao vrsni stvaratelji na poljima psihodeličnog folka, rijetko tko ih spominje kao glazbene uzore, a nedvojbeno su utjecali na poveći broj izvođača koji se obavezno hvastaju oznakom indie.
Uvodna "Chimacun Rain" čisti je primjer navlakuše što primorava na ponovno i uzastopno preslušavanje iste skladbe, ali i na daljnje slušanje ostatka albuma; u "Paper Mountain Man" osjećaju se tragovi bluesa u instrumentima i glasu; "Dolphin" već zbog samog naslova pomalo zvuči kao tiša verzija skladbe "Dolphins" Tima Buckleyja. Ukratko, čitav album u potpunosti podsjeća na najbolja ostvarenja ondašnjih folk rock izvođača (Crosby, Stills, Nash and Young; Simon and Garfunkel, Joni Mitchell, John Sebastian) i po kvaliteti se svakako može mjeriti i uspoređivati s njima, ali eto, Perhacsovoj nije uspjelo probiti se na širu scenu. Bit će da je album "Parallelograms" krasila pretjerana količina autohtonosti?
Trebalo je proći 35 godine da se album ponovno izda, no ovaj put pod okriljem druge izdavačke kuće. S albuma je tako maknut podeblji sloj prašine stvoren zaboravom, ali ponovno nije uspio postati razvikan proizvod. Primarna namjera ponovnog objavljivanja vjerojatno nije bila steći popularnost među širim slušateljstvom, već približiti proizvod nekim novim, manje upućenim i znatiželjnim ušima. Na drugi album Linde Perhacs, koji se gotovo u svemu nastavlja na kultni prvijenac, trebali smo čekali gotovo 44 godine.
