Jim i William Reid, kreativna okosnica Jesus and Mary Chain, su se u svoje vrijeme teško mogli nazvati uzoritim škotskim dječacima, pogotovo ne u prvih par godina bavljenja glazbom. Okretanje leđa publici tijekom koncerata, uništavanje opreme, nevjerovatna količina bahatosti i psovanja u mikrofone reportera, te nastupi koji su katkad trajali samo petnaestak minuta i nerijetko završavali tučnjavom krasili su njihove životopise. Nekada bi znali sami sebe najaviti kao predgrupu, odsvirati ultrakratki set i jednostavno se više ne pojaviti. Par godina prije debi albuma, živjeli su od državne skrbi za nezaposlene, a to vrijeme su mudro iskoristili kako bi osmislili što napraviti u glazbi i oko nje. True golden lads, ‘init?

Reputacija srećom nije imala veze sa kvalitetom glazbe. "Psychocandy" je esencija pop glazbe, samo okrenuta naopačke. Kao da ste ušli u utrobu, malo proplivali, prihvatili se za zidove te (o)krenuli na posao izvrtanja sadržaja. Braća Reid, osnažena Bobby Gillespiem na bubnjevima (kasnije Primal Scream frontmen), Douglas Heartom na basu te hrpom amfetamina u tijelu i džepovima svojim su debi albumom obuhvatili širok spektar utjecaja iz glazbene povijesti (Pistolsi, Velveti, Stooges, Brian Wilson, Phil Spector), preradili ga slobodnom autorskom procjenom i na kraju izobličili u nešto potpuno novo i jedinstveno. Melodična buka koja je nastala kao rezultat svega uspjela je privući masu štovatelja, podići hrpu prašine u glazbenim medijima i par godina kasnije inspirirati njuške poput Dinosaur Jr, My Bloody Valentine i Spiritualized.

Osnova ovog albuma i kasniji prepoznatljivi JAMC zvuk bi se mogao ugrubo podijeliti na dvije vrste kompozicija, one bučno-mračne i malo manje bučno-mračne. Stameni, katkada monstruozno jaki zid temeljen na gitarističkoj buci praćen nonšalantno otpjevanim tekstovima (teme se vrte uglavnom oko cura, cuge i droge) su materija kroz koji se probijaju naivne pop melodije šezdesetih, poput zraka sunca gledanih iz perspektive ronioca. Na sudaru takva dva svijeta nastali su vrhunci poput halucinantnih klasika "You Trip Me Up" i "Never Understand", ljubavne/narkomanske himne (ovisno kako čitate tekst) "Some Candy Talking" te neponovljivog klasika "Just Like Honey".

Nakon "Psychocandy" uslijedilo je još pet uglavnom solidnih albuma, par standardnih kompilacija (b-strane, live i neizbježni John Peel sessions) te hrpa izvanrednih singlova objedinjenih na preporučljivoj "21 Singles 1984-1998". Iako su i kasnije u karijeri imali briljantnih trenutaka, nikada nisu uspjeli na jednom mjestu okupiti tako ujednačeno jakih i pamtljivih četrnaest točaka. Prošlo je puno vremena od kada je objavljen, ali "Psychocandy" još uvijek oduševljava poput neistraženog izoliranog otoka kojem se iz godine u godinu sa radošću vraćamo.