Malo je stvari koje te odrede kada se dogode u stanovitom trenutku. To može biti bar mitzvah, isključivanje struje ili prisustvovanje izborima po prvi put i gotovo uvijek je popraćeno gorčinom, prazninom, ali i senzacijom nekog uvrnutog ponosa. S druge strane, Frank Turner je drugačiji, čovjek se naprosto primi gitare i pjeva o svom životu, a ja pronađem par dodirnih točaka i pretvaram se da pjeva o meni.

Rijetki su muzičari koji dospiju u tu kategoriju, a Frank Turner je jedan od njih. Njegov album iz 2008. godine "Love, Ire & Song" čini nadolazećem tridesetogodišnjaku ono što šamar najdivnije medicinske sestre čini pomahnitaloj budali. Jednom riječju - milosrđe.

Stvar koju najviše cijenim u glazbi je onaj osjećaj kada znam da pjevač pjeva iskreno o nečemu prisutnom, osobnom i bitnom. Vrlo je često u tim rijetkim trenutcima riječ samo o određenim pjesmama koje zablistaju među ostatkom dobrih, ali ipak sasvim prosječnih. Poput "Ain't Got No" ili "Sinnerman" od Nine Simone, "Rehab" Amy Winehouse, "Sound Of Silence" Simona & Garfunkela. Istinski je rijetko da je cijeli album takav. "American Recordings" Johnnya Casha, "I'm Wide Awake It's Morning" od Bright Eyesa i da, "Love Ire & Song" od Franka Turnera. Vrlo često nije riječ samo o autorima ili pjesmama, već i o samoj situaciji u kojoj nas te pjesme pronađu.

Bila je zima, ušavši u svoj stan, pokušao sam upaliti svijetlo, ali sam ustanovio da je elektra rekla ne, ne, ne. Promatrao sam svoj stan u mraku, bilo je nešto svjetla koje je dopiralo izvana od ulične rasvjete. Svjetla mrtva, telefon mrtav, linija i televizor mrtvi, kompjuter mrtav. Tamni obrisi namještaja bili su nijemi. Zvuk tišine širio se jezivo poput bolesti popraćen enormnom količinom posramljenosti i nemoći. Sjetio sam se jednog ulomka iz ninja romana u kojem je pisalo da ninja kad ne zna što činiti, ne čini ništa i miruje. A ja, prihvativši tamu kao saveznika učinih isto, ništa. Mirovao sam tako neko vrijeme, disao, meditirao i dosegao stanje ekvilibrijuma u kojem sam se sjetio svog malog mp3 playera u kojem se nalazio "Love Ire And Song". U bilo kojoj drugoj situaciji, baterija bi bila polu prazna, sada je bila polu puna. I tako sam u mrklom mraku odslušao pola albuma Franka Turnera i zaspao kao beba.

Frank (kažem Frank jer smo si sad jako dobri, on svira, ja pjevam- burazi), otvoreno progovara, u principu, o stvarima kojima svi laprdaju već godinama, o blijedim, naivnim punkrock danima 90-tih, prijateljstvima, zaljubljenosti, principima, općenito o odrastanju, sa povećom dozom obzira popraćenog prijezirom usmjerenog na stres i sazrijevanje koje sa sobom donosi ulazak u četvrtu dekadu života. I stvar je u tome da nije više toliko važno što se kaže, već način i trag koje te riječi ostave. I tu Frank briljira. Dječjom iskrenošću prodire u najskrovitije kutke vlastitog smisla i cilja na bitno. Bitno više nije isto, bitno je nešto umetnuto sa strane, zaboravljeno, a on poput mesije ukazuje na to. Da nisi prestar za promjene, da možeš živjeti život kakav želiš, da je vrijeme dragocjeno i iskoristivo dok god postojiš, i da nisi sam u tome. I što je najbitnije, frajer je zabavan!!!

Zadnji pasus posvetio bih izgledu. Događalo se u prošlosti da pjevač zvuči dobro, zaguglam sliku i uniđem u svijet paranormalnog, svijet zone sumraka. Najsvjetliji primjer toga je Connor Oberst, da nije napisao toliko dobrih pjesama, kompletnog bi ga zbrisao iz memorije. Frank Turner, morat ću razočarati sve modne sladokusce, mačke ili lepinje, izgleda normalno. I to je apsolutno zakon. Sad kad me neko pita šta slušaš, ja kažem Frank Turnera, potom uslijedi li upit o njegovom izgledu, samo ću šeretski prebaciti cigaretu s jednog kraja usana u drugi, zagrlit tu individu, okrenuti je prema gradu i reći: Ich werde ihn ihnen zeigen... Sehen Sie diese Stadt? Das ist Frank Turner!

Pisali smo i o:

pot lista na Terraneu: