Nije lako izdvojiti najznačajniji album benda koji je aktivan već trideset godina i koji je kroz svoju karijeru prolazio kroz različite faze i izmjene postava. Fates Warning su početkom osamdesetih prvo pokušali s tradicionalnijim heavy metal zvukom koji je jednim dijelom podsjećao na Maidene da bi krajem osamdesetih uz Queensrÿche i Crimson Glory praktički definirali zvuk i smjer progresivnog metala. Njihov je rad onda možda najviše utjecao na Dream Theater koji su u devedesetima svojim uspjehom jednim dijelom zasjenili njihove pionirske pothvate. Fates Warning su se usred prog metal špice u drugoj polovici devedesetih odlučili ostati po strani i snimiti konceptualan i mračan album koji im je osigurao još kultniji status u kužrskim prog metal kuloarima. Posljednja faza je ona s dužim pauzama i popratnim projektima, ona u kojoj sasvim korektno osiguravaju kultni status koji nažalost sve češće brane s manjim klupskim svirkama.

Kada bi objektivno pokušao izabrati najbolje albume benda, onda bi to svakako bili "Awaken the Guardian" (1986.) izdan pred kraj prve faze kada je bend još uvijek bio vjeran tradicionalnom heavy zvuku s navalama speed metala, prog metal pop album "Parallels" (1991.) i mračn konceptualni "A Pleasant Shade of Gray" (1997.). Znam, u toj kombinaciji nedostaje onaj najvažniji za sam žanr, a on ne samo da je najbolji, nego je i najutjecajniji i meni osobno najdraži.

Prvi se susret s bendom desio sasvim slučajno 1994. kada sam u potrazi za snimkom "When Dream and Day Unite", prvim albumom Dream Theatera, na istoj kazeti od frenda dobio i taj prekretnički "Perfect Symmetry". Frendova preporuka je dolazila s informacijom da su Fates Warning na tom albumu izmislili ono što su u devedesetima radili Dream Theater te da je upravom na njemu gostovao njihov klavijaturist Kevin Moore za kojega smo onda bili uvjereni sa piše najbolje pjesme (vidi DT albume "Images and Words" i "Awake") i koji je sredinom devedesetih kulerski napustio bend na samom vrhuncu popularnosti.

Istovremeno svirački zamršen i pristupačan za širu publiku, ali produkcijski, nažalost, pomalo hladan i ravan, "Perfect Symmetry" donosi najdrastičniju promjenu u zvuku benda, onu koja je definirala nova pravila prog metala i koja je u ondašnje vrijeme, bez obzira na pristupačnije i sporije pjesme, zvučala kao nešto novo na metal sceni. Najveće zasluge za novi zvuk definitivno pripadaju novom bubnjaru Marku Zonderu čija je bubnjanje potpuno promijenilo dinamiku cjelokupne izvedbe koja kao da je više pasala pjevaču Rayu Alderu kojemu je to bio tek drugi album s bendom. Sjećam se da je čak i power balada "Through Different Eyes", koja zvuči kao nešto što bi onda na MTV-u moglo ići u isti blok s "Janie's Got a Gun" od Aerosmitha i "18 And Life" od Skid Row, bila jedna od glavnih tema mladih bubnjara i onih koji su mislili da se u tematiku kuže. Jedino je još "The Arena" prizivala stara heavy vremena s prvim pjevačem Johnom Archom, ali je i ona zbog Zonderovog bubnjanja totalno uklopljena u zvučni koncept albuma.

Grbavi i svestrani diskografski put je razlog zbog kojeg su mi Fates Warning oduvijek ostali zanimljiviji bend, onaj koji svi prog metalci vole spominjati, ali koji se sredinom devedesetih pomalo pogubio u ludilu koje su predvodili Dream Theater. Iz ondašnje perspektive Fates Warning su za mene postali svojevrsna alternativa, bend čija izdanja je uvijek bilo malo teže nabaviti i za kojega kao da su više marili pojedini članovi Dream Theatera nego njihovi brojni fanovi.