Pomalo ironično s obzirom na činjenicu da dotični bend nije skladao niti jednu notu nove glazbe od daleke 1997.godine. Prosječni cinik bi rekao da je i Faith No More samo jedan od desetaka bendova koji su se u ovom desetljeću ponovo okupili zbog novaca, i bio bi bez sumnje u pravu - Faith No More se ponovo okupio prvenstveno zbog poštenog debljanja bankovnih računa pojedinih članova, ali su fanovi dobili zauzvrat najkonciznije i tehnički najprofinjenije sviranje, i što je najvažnije - najraspoloženije i najpozitivnije koncerte u njihovoj karijeri. Gledajući i uspoređujući mnogobrojne koncerte iz svih era njihove karijere, članovi Faith No Morea ne samo da se trenutno međusobno mogu podnijeti, nego i uživaju svirati zajedno.

Utjecaj Faith No Morea na sadašnju glazbu je očit - nažalost više negativan nego pozitivan, jer mnogi degutantni bendovi iz one bolne nu-metal scene duguju velikim dijelom svoje postojanje Pattonovom entuzijazmu i multitalentiranom vokalnom izražaju. Kako nikad nisam bio fan eksplicitne žanrizacije glazbe, klasifikacija FNM-ove glazbe kao 'rap-metal' mi se uvijek činila iritantnom jer jedna od najvećih njihovih prednosti je bila činjenica što su uvijek iznenadili s novim glazbenim smjerovima i gotovo grotesknim kombinacijama različitih vrsta glazbe, nesumnjivo pojačano činjenicom da Mike Patton može pjevati doslovno sve. Jazz, swing, hip-hop, trip-hop, talijansku operu, death metal, gospel, vegetarian progressive grindcore, mathcore, soul balade, scat pjevanje, klape, gange, cajkurine (toliko o žanrizaciji glazbe, zar ne?)...

Takva jedna očita i gotovo šokantna glazbena promjena se dogodila s njihovim remekdjelom iz 1992. godine "Angel Dust". Komercijalno vrlo uspješan "The Real Thing" je iza sebe imao barem tri velika radio-hita (od kojih ih je onaj najveći - "Epic" - nes(p)retno zauvijek klasificirao u tu suludu rap-metal kategoriju), no ono što je bend dijelio s mnogim tadašnjim bendovima je bio oprezan pristup slavi, a kako drugačije se oduprijeti pretjeranoj tabloidnoj popularnosti nego izvršiti komercijalno samoubojstvo s idućim albumom?

Barem se činilo da će tako biti. Na "Angel Dust" je Patton prvi put aktivno sudjelovao u glazbenom kreativnom procesu, s obzirom da se pridružio bendu na "The Real Thing" tek nakon što je glazba bila skladana za svih 11 pjesama (napisao je riječi za iste). Pattonova izopačena kreativnost (u najboljem smislu mogućem) je otvorila nova vrata i ponudila nove pristupe glazbenim mastermindovima benda - basistu Billyju Gouldu i klavijaturistu Roddyju Bottumu - koji su oni entuzijastično preokrenuli u svoju korist i napisali neke od bendovih istinskih klasika.

Sam naziv albuma daje dobru ideju u kakvo 58-minutno putovanje se slušatelj upušta; 'angel dust' se na površini čini da simbolizira nešto nevino, ljekovito i čisto, ali je služio kao žargon za halucinogenu i fatalnu uličnu drogu PCP, masovno konzumiranu u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Sličan osjećaj izaziva i dizajn albuma; iza umirujuće slike bijele ptice i plavog platna na naslovnici se nalaze prizori sirovog, krvavog obrađenog mesa u knjižici - nije iznenađujuće da i glazba ostavlja takav dojam, a što se album bliži kraju, to više ova naslovnica blijedi i ono što je sakriveno u knjižici ulazi u prvi plan.

"Angel Dust" tako počinje s naizgled optimističnom uvodnom "Land of Sunshine", koju je Patton skladao u danima kada je svjesno odlučio izbjegavati spavati. Pattonova vokalna izvedba daje odmah do znanja da "Land of Sunshine" samo naizgled tjera slušatelja da izađe van i uživa u životu, a riječi su zapravo gomila sakupljenih klišeja, čiji original potječe iz porukica skrivenim u kolačićima iz američkih dućana. Time ova prva pjesma opisuje u prve 4 minute ono što je jedna od zaštitnih znakova albuma - pamtljive melodije ("Midlife Crisis", "A Small Victory"), popraćene zlokobnim osjećajem ispod površine, koji u trenucima katarze iskoči u prvi plan i doslovce eksplodira (mračniji radovi poput "Caffeine" i math-core inspiriranim "Malpractice").

Ono što je zanimljivo za "Angel Dust", kada se raspravlja o korištenju instrumenata, je činjenica da je gitara uzela znatno sporedniju ulogu. Gitarist Jim Martin se nije nimalo slagao s glazbenim smjerom kojim je bend sad krenuo i bio je otpušten godinu dana poslije. Solaže su gotovo nepostojeće ("Jizzlobber" je jedna od iznimaka), a Gouldovo poznato agresivno lupanje po basu i Bottumovo sviranje klavijatura popraćeno bogatim i mnogostranim melodijama (od atmosferične pratnje u "Midlife Crisis" preko urnebesne country melodijice u "RV" do nezaboravno zarazne "A Small Victory") ulazi u prvi plan, no prava zvijezda albuma je - očito - nikad bolji Mike Patton, koji je jednolično nazalno pjevanje iz "The Real Thing" zamijenio s desecima različitih boja glasa i uloga - osobni favorit je "RV", gdje bih se zakleo da je anonimni debeli, prljavi teksaški redneck u potkošulji došao kao gost pjevati na albumu, a ne dvadesettrogodišnja kalifornijska rock zvijezda. Album se time srećom ne shvaća previše ozbiljno - uz spomenuti "RV", tko može zaboraviti vjerojatno najeksplicitniju pjesmu o homoseksualnim spolnim odnosima u povijesti ("Be Aggressive")? Bilo bi zanimljivo vidjeti reakciju korporacijskih glavešina kad vidješe da će ta pjesma biti singl koji bi trebao naslijediti "Epic" i "From Out of Nowhere".

Na kraju je važno naglasiti da "Angel Dust" zaista ima osjećaj punokrvnog i kompletnog albuma; ima svoj početak i kraj, glavu i rep, a nijedna pjesma se ne izdvaja pretjerano od drugih, zahvaljujući briljantnim prijelazima i kombinacijama pjesama, pretvarajući tih 58 minuta u jedan povezani opus, koji može predstavljati hard-rock paralelu bilo kakvoj simfoniji ili maloj operi. Ako bih imao jednu jedinu kritiku, to je da se obrada muzičke teme iz filma "Midnight Cowboy" ne čini potrebnom nakon kolosalnog finala u "Jizzlobberu", a single "Easy" koji je dodan na kasnije izdanja albuma, koji se sonično ne uklapa nimalo u ostatak albuma neću puno komentirati. "Angel Dust" zaista je najbolji primjer jedne sulude, alternativne, pomalo i pretenciozne simfonije, čiji jedinstveni zvuk i ekcentrična atmosfera nisu bili nadmašeni niti ponovljeni, kako u diskografiji Faith No Morea, tako i u rock glazbi općenito.