Nisam se jednom, izazvan nepotpunim znanjem ili sladunjavom nostalgijom, uhvatio u mrežu hvaljenja prošlih vremena. Pritom sam kudio sadašnja te strepio pred budućim (mogućim) razdobljima. U glazbenom kontekstu, zamišljaj tipa 'da sam barem živio u ono vrijeme' je varljive prirode, nisu sadašnja vremena znatno lošija od prošlih, uvijek je bilo vrsnih izvođača. Bilo bi divno i krasno da sam prije pedesetak godina pohodio folk festival u Newportu ili cupkao na ritmove Nine Simone u Harlemu, no nije naodmet za spomenuti kako i danas propuštam odlične koncerte jer se većinom održavaju u metropoli, nerijetko usred radnog tjedna. Mladež ovih vremena, barem onaj populistički dio koji prevladava (ništa novo pod suncem), nije zainteresiran za (o)manje sastave, publika kategorički odbija nekomercijalna i nerazvikana glazbena imena (što također nije ništa novo pod suncem), bez obzira je li riječ o šezdesetim godinama 20. stoljeća ili 2013. godini.

Živo me zanima u kojoj je mjeri škotski kantautor Donovan Phillips Leitch (poznatiji kao Donovan) bio poznat na ovim prostorima. Mladež šezdesetih - barem onaj dio koji se bavio glazbom - nije u pretjeranoj mjeri obraćala pozornost na Donovana što najbolje govori činjenica da ga gotovo nitko (ako ne ubrajamo rijetke kantautore i šansonijere) nije slijedio ili makar pokušao kopirati njegovu poetiku. Nepravedno potisnut u Dylanovu sjenu samo zato jer se otvoreno divio njegovom stvaralaštvu, Donovan je nerijetko opisivan kao Dylanova kopija. Nije aktivan u glazbenom pogledu poput Dylana i možda je nešto slabija ličnost u autorskom pogledu, ali zato ne mekeće i ne izaziva negodovanja kod vjernih obožavatelja, već je vjeran svojem zvuku - u albumu "Beat Cafe" iz 2004. zvuči jednako mlado i poletno kao u svom prvom duplom, a petom uopće, albumu "A Gift From A Flower To A Garden" iz 1967. godine. Ovaj album je doslovno podijeljen na dva dijela. Prvi, naslovljen kao "Wear Your Love Like Heaven", krasi jazzy (štoviše, funky) zvuk i može se opisati kao svojevrsna inačica električnog folk-rocka. Pamtljive i razigrane melodije provlače se kroz prvi album, nema na njemu mjesta za sjetu. Uvodna "Wear Your Love Like Heaven" podsjeća na Beatlesovu "Fixing Hole" (naravno, sličnosti između Donovana i Beatlesovog albuma "Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band" ne staju na tome), dok u pjesmi "Sun" Donovan spominje stanovitu Marijanu (baš kao i Cohen koji je debitirao 1967.).

Drugi dio albuma, naslovljen kao "For Little Ones", započinje iritantnim dječjim plačom čime se daje na znanje kako je album posvećen djeci (naravno, to ne znači da ne može poslužiti i odraslima kao zvučna uspavanka). Akustičan i kao takav znatno smirenijeg i intimnijeg ugođaja, u drugom dijelu albuma prevladava melankolični zvuk Donovanove gitare, a nekoliko pjesama - "Widow With A Shawl (A Portait)", "Starfish on the Toast", "Epistle to Derrol" - otvaraju vodeni zvukovi. Napravljen nakon eksperimentiranja s narkoticima zbog čega je imao problema s momcima u plavom, Donovan je sastavio album koji ima pomirljivi štih što znatiželjnim dobronamjernicima može poslužiti kao zvučni materijal za čišćenje od nekog oblika neurednog života ili čisto kao meditativna podloga. Namijenjen i mladima i starima, album "A Gift From A Flower To A Garden" je generacijski konac što spaja naizgled nespojive skupine, melodični lonac u kojem se kuha neki sasvim drugi svijet. Donovan je autor gotovo svih pjesama (samo je za skladbu "Under the Greenwood Tree" koristio Shakespearea), a na prvom slušanju Donovan zvuči kao one man band.

Zanemarimo li omot što asocira na idilične cvjetiće i razuzdane šezdesete godine 20. stoljeća (dizajnirao ga je Karl Ferris, Hendrixov osobni fotograf), album je prigodan za sva vremena i godišnja doba, jedan od onih kojeg bih bez imalo razmišljanja ponio na pusti otok ili u kaznionicu.