Prvi album Dana Berna definitivno nije kultni po svome utjecaju. Ono, ne spada u legendu o albumu koji je prošao ispod radara, da bi deset godina kasnije gomila uspješnih autora baš njega isticala kao ploču koja im je promijenila život. Prvi album Dana Berna jednostavno je genijalan kantautorski uradak, a kako nema nikakvih objektivnih kriterija kojima to možemo dokazati, morat ćete mi vjerovati na riječ.

Kada se 1996. pojavio na sceni, prvo sa jednako sjajnim EP-om "Dog Boy Van", a nedugo zatim i sa ovim biserom od albuma, Berna su kritičari jednoglasno proglasili novim Dylanom. Mediji k'o mediji, uvijek trebaju senzaciju. Ali ne i prave promjene, jer umjesto da Berna hvale na račun toga što je Bern, odmah su ga ukalupili u ulogu trubadura radničke klase, ulogu koju su redom igrali prvo Woodie, pa Bob, a zatim i Bruce.

Nažalost, Bern nije postao nova ikona, jer puno više nego novi Dylan ili Springsteen, on je želio biti netko poput Loudona Wainwrighta. Samozatajni kantautor koji pjeva o sebi i svojoj ulozi u svijetu, umjesto o univerzalnim temama u kojima se svi mogu prepoznati. Kao pripovjedač, iako ima tu Dylanovsku neozbiljnost i energiju, Bern je apsolutni nasljednik Wainwrighta. Ironija, osobni problemi umotani u društveni komentar, društveni komentari omotani privatnošću, srce na rukavu i jednostavnost izraza.

Ali prije svega, više od tema ili priča, ono čime Bern osvaja je baš ta energija svojstvena samo najvećima. O čemu god da pjevao, u njegovim rukama akustična gitara postaje generator. Tako da puno više nego starim trubadurima, njegova umjetnost paše sa onim što je njegova dobra prijateljica Ani DiFranco radila sredinom 90-ih, na sjajnim albumima "Dilate" i "Not A Pretty Girl".

A sada dosta referenci. Ionako će ih svatko tko se odluči poslušati ovaj album sam pronaći više nego dovoljno. Ja osobno, iako sa ovom pločom živim već skoro 10 godina, zatvorim oči i napunim se osjećajem potpunog mira svaki puta kada započnu prvi taktovi pjesme "Jerusalem", koja otvara album, ujedno i spomenuti EP.

Već u prvim sekundama Bernova predstavljanja svijetu doživjet ćete vlastiti, što bi Amerikanci rekli, ''make or break'' moment. Ili ćete ostati zbunjeni, ili će vas osvojiti samouvjerenost kojom Bern pokušava biti pretenciozniji od Boba, duhovitiji od Loudona, te ciničniji od obojice zajedno. Iako to uglavnom ne uspijeva, pred njegovim otvorenim srcem, razigranim umom i pozitivnom energijom, lako je popustiti. Nakon par slušanja pjevaš zajedno s njim, iako ti baš i nije jasno o čemu.

Slijedeća pjesma "Go To Sleep" je nešto brža, klasična rock stvar, ali tek najava onoga što nas čeka. A čekaju nas fantastične "Marilyn" i "I'm Not The Guy". Ljubavne pjesme koje u galopu ritam sekcije i akustare, prećene solažama usne harmonike koja ovako važna za zvučnu sliku nije bila od Neilovih country pokušaja ili Bobovih trubadurskih početaka, seciraju odnose među spolovima, te uopće život. Tako se Dan pita kako bi Marilyn Monroe živjela da je umjesto starog, dosadnog Arhura Millera, izabrala njemu najdražeg pisca Henrya, odnosno da je umjesto života po šabloni izabrala slobodu svijesti i plivanje protiv struje.

Ključna pjesma na albumu je ipak ''Wasteland''. Tu se Bern kao pripovjedač sa akustarom i usnom harmonikom približava Woodyu, Dylanu, Wainwrightu i Bruceu kao ultimativni kritičar američkog sna, a time i sna svih nas o smislenijem, ljepšem i boljem životu u kapitalizmu. San je završio, i sve što je ostalo nakon njega je pustara. S tim da je ona u našim srcima puno neugodnija od one koju gledaš dok se voziš beskrajnim cestama središnje Amerike.

Bern je rođen u Iowi, i vrlo dobro zna da osim povremeno umjetnosti, te tu i tamo ponekog drugog ljudskog bića, te praznine ništa ne može ispuniti. Stoga njegova fascinacija pop-kulturom daje dodatnu važnost svim ovim pričama. Malo koji autor u stanju je ovako prizemno govoriti o važnim stvarima, odnosno važno o prizemnima, bez straha da će biti neshvaćen.

James Dean, Marilyn, Henry Miller, Rolling Stones, Isus, Tiger Woods, Monika Seleš, Kurt Cobain, te naravno Woody, Bruce i Bob, svi oni bili su motivi Danovih pjesama. Neki su provućeni kroz jeftine pošalice, neki su dobili patetične ode, ali svi su poslužili jednom čovjeku da pokuša pronaći odgovore na osnovna životna pitanja. Ljubav ili bol, novac ili ljubav, stres ili zen. Niti jedno nije rješenje, niti jedno nije pogrešno. Sve je jednako važno i jednako nevažno. I jedno bez drugoga nema nikakvu vrijednost.

Dan voli ljude, ali ga i boli neka stvar za njih. Za razliku od Brucea i Woodya, on ne želi biti njihov glasnik. Poput Boba, njegov talent i njegove priče su samo njegove. Sam sa akustarom i harmonikom, ponekad u društvu basa i bubnja, on se iz tuge spušta u veselje, šeta iz rocka u folk, sve kao na nekakvom vrtuljku. Niti jednog momenta ovih 11 pjesama ne popuštajući intenzitet.

Ako nemate ništa protiv kenjkavih vokala (ja se uvijek iznenadim kada neki ljudi tvrde da ne vole Dylana ili Younga zbog glasa im, što je ekvivalent tome da kažete kako ne volite seks zbog dlaka na spolnim organima), volite sjajne priče, anarhičnu glazbu i pozitivni stav prema životu bez new age sranja, ne propustite poslušati ovu ploču. Emocije, stavovi i strast kojom Bern pristupa svojoj glazbi sigurno će vas osvojiti i nadahnuti, ako dobiju priliku. Jer, malo je dobrih ljudi oko nas, a život je bolji što ih je u njemu više. Ne gubite iz vida ono što vrijedi zbog relativnog pojma kao što je vrijeme.

http://www.danbern.com

http://www.myspace.com/danbern