Nije da sam slušajući ga o tome previše razmišljao, ali izgleda da je eponimni debitantski album grupe METZ (uh, kako li me samo nerviraju imena bendova koja se pišu s nekom cakom! I, da, znam da i R.E.M. upadaju u tu skupinu) jedna od posljednjih postaja prije granice bučne, glasne, disonantne, abrazivne ili kakve već žestoke muzike koju mogu lakoćom slušati i u njoj s obzirom na pojedine konkretne životne okolnosti lakoćom i uživati. Njegovih pola sata predstavlja mi komad čiste, nepatvorene energije prvenstveno namijenjene pozitivnom sagorijevanju negativnog balasta protiv kojega se uz ovu ploču ne toliko borim agresivnim anuliranjem koliko ga ignoriram izloženošću izvornoj tinejdžerskoj nesputanosti. Kod ovog mi se benda svidjela nadogradnja kojom su tu tinejdžersku neobuzdanost pretvorili u vrlo ozbiljan, vrlo promišljen i vrlo profesionalno pošten pristup cijeđenju sebe kroz instrumente i efektne parole. Kratak, odrješit i sladak, 'METZ' bi mi doista predstavljao muziku prihvatljivu kao podlogu većine životnih okolnosti, samo kada ne bih bio osoba kojoj većina životnih okolnosti zapravo čini podlogu za slušanje muzike.

Na svojemu preksinoćnom koncertu u potpuno prekrcanome Žednom uhu (još uvijek ne mogu procijeniti koliko ljudi stane, ali glavna je prostorija bila konzerva sardina željnih brze buke), METZ su mi svojim prelaskom spomenute granice osvijestili svoju studijsku poziciju u njezinoj blizini. Stropoštavši se u svaku od pjesama (cijeli album plus jedna koju nisam prepoznao, barem pretpostavljam) odlučnošću vojnog narednika na obuci elitnog voda i opravdanom samouvjerenošću štakora koji su navedenu obuku uspješno prošli, putem su naprosto negdje posijali sve one tragove zaraznih melodija koje meni osobno ploču drže organiziranom i tečnom, te podatnom mojemu pomalo uhu pičkice. Tako da sam samu svirku doživio kao detaljnije upoznavanje s ovom bučnijom i po svemu sudeći svjetonazorski važnijom stranom benda, koju svakako poštujem i za koju sam prije petnaestak godina imao više strpljenja, ali čija me prevlast natjerala da zažalim za izostavljanjem ove preko koje sam s bendom ostvario poznanički odnos. Ne mislim da majica Teenage Fanclub, na fotki koju je Tonći priložio uz crticu o bendovu albumu na Gorilinoj godišnjoj ljestvici, imalo laže; uza svu njegovu brutalnost i mahnitost, buku ovog benda i dalje doživljavam djetetom indie alternative, a ne pankerske krlje. Međutim, Nirvanine nervozne melodije, divlji rugalački otrov FOTL, sirovo razbijanje rock klasike ala Mudhoney ili preuranjena kriza srednjih godina Pissed Jeans – sve redom bendova koji mi uz METZ padaju na pamet – elementi su koji mi inače podmažu uho da krš lakše uđe. Samom mu ide nešto teže, kao i meni.

Paradoksalno je to što bih ususret koncertu, da me itko normalan ikad uopće pita, bendu samom savjetovao upravo onakvo živo predstavljanje kakvo su u subotu odsvirali, glasno i bučno i brzo i odvezano, pa ako se pritom pokoja melodija i pogubi ili potamni, koga briga! Ali osim što bi takav bio moj savjet, takva bi bila i moja želja, jer bend ovog tipa i stila uživo nema potrebe naglašavati svoje uvjetno rečeno konvencionalnije sastojke, koliko god i odsvirano prženje danas već uvelike predstavljalo prokušanu konvenciju. Ne mogu reći da mi je subotnje iskustvo potvrdilo otrcanost tvrdnje da treba pripaziti što želimo jer bi se moglo ostvariti, jer sam već nakon nekoliko uvodnih pjesama shvatio i prihvatio intenzitet i smjer svirke, koji su ovaj omjer s kojim bih osobno bio najviše zadovoljan žrtvovali u korist neopterećene potvrde statusa jednog od doista nezavisnih bendova koji bi lako mogli iskoračiti na veliku scenu, potpomognuti samo vlastitim razvojem, nikako eventualnim prilagođavanjem. Skučen i naelektriziran prostor kluba tako je pružio dodatan motiv osjećaju da svi skupa svjedočimo koncertu prisutnost kojemu ćemo jednom onako smiješno ponosno izvlačiti kao ključan dokaz svojega kredibiliteta. 45 minuta zida kroz koji melodije nisam čuo, ali sam ih barem zato nazirao iz prijašnjeg iskustva, bilo je najmanje što sam mogao dati zauzvrat.

Prije METZ svirali su i opasni te opasno ljutiti noise-krkani Joe 4, koje inače ne bih imao ni najmanje razloga pratiti da bubanj u bendu ne lupa prika Šipac. Svejedno, moje najbolje namjere stoičkog trpljenja cjelovitog im nastupa obile su se o snijegom uzrokovano tramvajsko mirovanje, pa su Joe 4 do mojeg dolaska u Klonju (nadimak koji sam čuo već od nekoliko ljudi) odsvirali sve osim dvije pjesme, obje pune nemilosrdnog i zlokobnog rovarenja po ušima. U usporedbi s njima, METZ su bili točno ono što sam htio, mekano, raspjevano ušivanje glasnijih gitara u brze pop pjesme.

Foto: Dražen Smaranduj