Svoditi sad već višegodišnji razvojni put vrijednog benda samo na period u kojem sam se i sam bolje upoznao s njegovim radom pomalo je promašena rabota, čak i ako iza svega doista stoje najbolje namjere, ali ne mogu se oteti procjeni kako se slatke vinkovačke Punčke na izmaku ove godine imaju puno pravo osjećati, pa, trijumfalno. Naravno, ne znači to da im se ikakav ozbiljniji iskorak u širokopojasno hrvatsko muzičko polje niti malčice osmjehnuo, jer je dobro poznata stvar kako naši diskografi pojma nemaju što bi radili čak i s ovako i ovoliko potencijalno atraktivnim imenom. Mislim, ako ne možete prodati i pravilno promovirati bend koji sačinjavaju tri mlade cure i koji svojim pjesmama uvelike korespondira sa zapaženijim strujanjima svjetske indie scene, onda koja je točno vaša svrha? Punčke se, tako mi srećom djeluje, doduše takvim papazjanijama uopće ne zamaraju, a trijumf koji sam gore natuknuo onaj je svakoga novoga fana, koje su strpljivo skupljale na koncertima koji su barem u Zagrebu bili toliko brojni da se moglo učiniti kako u gradu sviraju barem jednom mjesečno. Broj od tek nekoliko desetaka prisutnih ni sinoć u KSET-u djevojkama nije smetao da svoj cirka četrdesetominutni set odsviraju stavom i uvjerenošću da su svaki svoj koncert itekako zaslužile, što je pohvalno iz vizure underground skromnosti, ali i da je ova faza tek početak, što je pohvalno iz moje osobne vizure koja svaki izlaz maloga benda na veliku scenu doživljava i kao vlastitu pobjedu. Barem dok ne počnu raditi gluposti, a iskreno sumnjam da su Punčke u takvoj opasnosti.

Kao što je to već uobičajeno, u angažiranju publike i vladanju pozornicom opet je prednjačila energična pjevačica/gitaristica, ali imam dojam da je i suzdržanost ritam sekcije (koliko već netko tko svojski mlati svoje bubnjeve uopće može biti suzdržan) sinoć iz sfere moguće osobne nelagode potpuno prešla u opuštenu samouvjerenost. Shodno tome, Punčke su gotovo skroz eliminirale one dosadašnje povremene šupljine u svojem post-punku, pogotovo kod prijelaza iz plinkajućih uljuljkivanja u bijesne eksplozije, što se posebno čulo u "Ritmu kaosa", koju sam tek sinoć čuo kao pjesmu koja bi odskakala čak i na kakvom ne do kraja poliranom demu Interpola. Pjesme s pokatkad šlampavog debija "Robot koji hekla", primjerice "Soba panike" ili "Ja sam ta", sve razrađenijom su se fluidnošću ujednačile s kolegicama s ovogodišnjeg divnog EP-ja "Mehanizmi obrane", čije četiri ljepotice i dalje osiguravaju koncertne vrhunce, samo sada u oštrijoj konkurenciji. "Jesen u New Yorku" bi se, međutim, do samoga kraja suprotstavljala i najboljim pjesmama onih bendova koje će cure same izdvojiti za svoje uzore, i nisam siguran da bi ostala kratkih rukava.

Na još jednu pobjedu preobrazbe osobnog i sobnog življenja tuđe muzike u tvrdoglavo svojeglavo te nerijetko dojmom čak i ekscentrično življenje svoje drugim nas je dijelom sinoćnjeg programa podsjetio kantautor Felon, svirajući u izdanju u kojem je po mojem sudu ipak osjetno uvjerljiviji - u formi punog benda, koji iza njegove akustare finim urbanim indie-folkom pune momci i cura iz Vlaste Popić (a koji su u svojoj kombinaciji Seine večer otvorili prerano da bih uspio na vrijeme stići s basketa i rješavanja svojih grčkih problema). Od startnog čuđenja i površnog nerazumijevanja Denisove muzike do danas sam već postao gorljiv poklonik, valjda zato što u svojem sve starijem srcu mjesta za sve post-tinejdžerske varijacije prve faze Bright Eyes iz nostalgičnih razloga imam sve više. A s druge je strane u njemu sve manje, gotovo više nimalo, one odbojnosti prema kuhinjskim mudrijašima sa srednjoškolskih tuluma, koje u jednom trenu čak i upoznaš i skužiš osobu iza fasade, samo da bi kasnije druženje u odnos ponovno uplelo nemogućnost točne definicije. Međutim, takve su početne pozicije odvajkada kantautorski vrlo poticajne, što se u Felonovim pjesmama kao što su "Promjena" ili "Odluka br. 1" sasvim lijepo čuje. Velikog dijela - možda za trunčicu predugačkog - seta nisam se prisjetio iz preslušavanja albuma "Jasno, nečujno, a suviše glasno", pa pretpostavljam kako je riječ o pjesmama koje će se naći na budućem i nadam se što skorijem izdanju. Specifične i već sad dovoljno prepoznatljive Felonove strukture u tim su pjesmama proširene svirkom koja je u jednoj pjesmi povukla i na "Greatest Show On Earth" razbucanih The Felice Brothers, a u drugoj je Kanyea podsjetila čak i na The Last Shadow Puppets, čemu se nije moglo usprotiviti ni moje iskusnije uho. A koliko god se ono naslušalo i classic i indie kantautora, Felon ga svejedno često uspije iznenaditi i razveseliti.