Nakon subotnje pauze posvećene nužnom odmaranju i deprimiranju uz filmove na francuskom jeziku, kratkotrajni garažni festivalić vikenda za nama nastavio se sinoć u KSETu, gdje su sardinijski The Rippers bez uzimanja zarobljenika otprašili pedesetak minuta nabildanog i furiozno brzog rokenrola. Upornim godinama rada stečen kultni status bend je bez ikakve dvojbe potvrdio energičnom svirkom, ali ovako na brzinu mogu navesti barem dvije prepreke koje su koncert zaustavile s ove strane dugoročnije pamtljivosti. Na prvu sami The Rippers nikako nisu mogli utjecati, a to je za njima svojstveno cijeđenje rock'n'rolla, čudna li čuda, previše prozračan klub, čijih bi sinoćnjih sedamdesetak posjetitelja svakako zgusnutiju, znojniju atmosferu napravili u Spunku, klasičnom prenoćištu ovakvih i sličnih bendova. Onaj dio povratne informacije iz publikinog grotla, naša uloga u simbiozi koncertnog užitka, tako je ovaj put izostao, iako je cupkanja nogama, poneke čagice, pozivanja na bis i posljedičnog pustošenja štanda s majicama i pločama ipak bilo u dovoljnim količinama.

Za mene kao slušatelja važnija, a za bend, ako sam u pravu, poraznija komponenta bila je ona manjka udarnih pjesama koje bi svojom efektnošću i samosvojnošću pratile upravo takve karakteristike bendova instrumentalnog majstorstva. Rijetko mi se kad dogodi da sutradan preslušavajući listu na YouTubeu ne mogu prepoznati niti jednu jedinu pjesmu koju je svirao bend koji sam upoznao noć prije, a The Rippers mi, upravo dok ovo pišem, omogućuju baš to iskustvo. Zamjeriti na međusobnoj zamjenjivosti pjesama bendu kojemu hvalim stilsku kompaktnost, ali ujedno i bendu koji operira u žanru koji se ponosi prilično čvrsto definiranim parametrima, s jedne strane nema previše smisla, ali mi se s druge jednako lako prisjetiti mnoštva njihovih kolega koji unutar sličnih međa jednostavno pronalaze mnogo bolje pjesme. Međutim, prvi sam put blagu ustajalost bonace iznenađenja – iako je sama galama još itekako trajala – bio osjetio tek u posljednjoj trećini regularnog dijela nastupa, pa je možda prije svega riječ o slabije organiziranoj set listi, koju bi barem jedna baš sjajna pjesma ili poznatija obrada podigle za koje koplje.

Najavljeni bendov odmak od američke garaže šezdesetih godina prema vremenski podudarnoj eksploziji britanske R&B sirovosti svoje podrijetlo vjerojatno vuče od nekonvencionalno posloženog članstva grupe, čiju pankersku mladost predvodi vrištač barem u svojim kasnim četrdesetima, ako već nije zagazio i u šesto desetljeće života. Bubnjar i gitarist sprintaju kao da treniraju za svoj glavni posao u nekome punk-rock bendu, dok ih iskusni šef svojim klasičnim rifovima i usnom harmonikom (nikad mi nije bilo jasno zašto, na svim koncertima, atmosfera naglo skoči kad se začuju prvi tonovi tog instrumenta) donekle zauzdava i potpuno sidri u muzici svoje mladosti, koja meni ipak najviše zvuči kao garažni revival osamdesetih godina, na čelu s bendovima kao The Cynics ili The Fleshtones, uz nekoliko rifova zaboravljenih u ostavi Petea Townshenda. Za razliku od brojnih aktualnih američkih bendova, kao i čestih nam gostiju iz Francuske, The Rippers uopće ne pomišljaju na uklapanje poppy elemenata za zavođenje curica, nego svojom čvrstoćom pokazuju ostalim momcima da su upravo oni glavni frajeri na plesnjaku. Ako ih to veseli, neću im proturječiti.