Nisam siguran koliko se baš čekalo prvo hrvatsko manifestiranja nečega što se zove Public Image Limited. To je jedan od onih bendova od kojih možda više strepiš nego što ih priželjkuješ. No, cirkus se mora vidjeti kada je u bilo čijem malom gradu pa tako je dežurni harlekin i komentator povijesne (ne)ozbiljnosti, čovjek nekada znan kako Johnny Rotten, stigao u Zagreb i skoro napunio veliki prostor Tvornice. Pankera mlađe generacije skoro da i nije bilo čemu je vjerojatnije najviše pridonijela cijena od 170 kuna, ali i činjenica da danas pankeri slušaju IDM, a ne GBH. Lydona kakvoga ste prečesto mogli vidjeti po medijima, onoga koji elokventno vrijeđa, ponekad i nasrće na sugovornike ili na Šilje u Disneylandu, nije bilo na pozornici Tvornice. Odlično raspoložen, motiviran i susretljiv Lydon je predvodio bandu glazbenika koji izgledaju kao kombinacija prijatelja Nicka Cavea i izbacivača iz sada bivšeg Purgeraja. Sam Lydon, odjeven u retro zatvorsku odoru, izgledao je kao jedan od braće Dalton i između refrena upravo kaubojski koristio pljuvačnicu. Problemi sa grlom mu ipak nisu dovoljno smetali da ne ode zapaliti cigaretu prije bisa za što je uljudno zatražio dopuštenje publike.

Od 15 minutnog uvoda s "Albatross" do kraja koncerta koji je nastupio nekih sat i četrspet minuta kasnije PiL je demonstrirao kako je njihov javni (uživo) imidž sve samo ne ograničen. Bend u impresivnom sastavu Bruce Smith (The Pop Group, The Slits) na bubnjevima, Scott Firth (Elvis Costello, Melanie C) na basu i Lu Edmonds (The Damned) na gitari dotakao se većine faza karijere. Gitare su bile sablasne i možda čak preuvjerljive u svom kričanju i disonanci, bas se kotrljao preciznije od tajlandske akupunkture, a bubanj držao i rastavljao ritam u rangu najboljih ritam mašina, bilo mehaničkih, bilo onih od krvi i mesa. Ako se uzme u obzir pankerske korijene pratećeg benda može se samo zaključiti da su ovi glazbenici zamijenili prekrasnu jednostavnost Ramonesa za nešto teže probavljivo, ali ujedno i izuzetno hranjivo i egzotično. Za one koji imaju strpljenja PiL nudi preko 15 godina (ako izuzmemo pauzu od skoro 20 godina) zanimljivih ideja i izvedbi. A na zagrebačkom koncertu ste tek morali biti strpljivi. Većina numera je bila odsvirana u extended mix disco friendly verziji, te je rijetko koja bila izvedena u manje od deset minuta. U nouveau-punk maniri post punk PiL-a prelazio je sam svoje granice i često zvučao kao odličan party, a ne punk koncert. Čisto za referencu slične metamorfoze možete čuti na live snimkama škotskih melenkoalkoholika Arab Strap.

Treća životna dob glazbenika PiL-a ne igra nikakvu ulogu u njihovom live nastupu. Dapače. Njihova odmakla dob u kontrastu sa zvukom koji dopire iz razglasa doprinosi dojmu da prisustvujete značajnom glazbenom događaju i bendu koji nije ostao relevantan samo radi lovorika prošlosti. Bend nije skakao po pozornici niti body surfao. Nije morao. Njihova uvjerljivost je bila u audio izvedbi koja je uspjela čak i rasplesat staro i mlado pjesama koje na albumima definitivno nisu plesni repertoar. Reći da je zagrebački koncert PiL-a bio jedan od boljih koncerata u ne samo zadnje vrijeme istovremeno je odlična činjenica za sve one koji su istresli kesu za kartu i možda malo poražavajuća činjenica za svu onu masu mlađih generacija glazbenika koji promarširaju kroz Zagreb, pogotovo u zadnje vrijeme. Mladost nikada nije opravdanje za fuš, kao što ni starost nije izlika za dosađivanje. PiL nisu niti mladi niti dosadni. Niti truli. Jebo vas Johnny Rotten, ovaj Lydon je pokazao da i s puno godina i ega možete dati puno sebe i ne vrijeđati inteligenciju publike. Mladost i duh mladosti nisu istoznačnice što je PiL po tko zna koji put potvrdio.