Neovisno o tome tko je ili što najzaslužniji za ishod koji će uskoro biti spomenut i opisan; slučajan susret brojnih pojedinačnih uzbuđenja i dosada subotnje večeri na jednome mjestu, vrlo snažan blogovsko-medijski vjetar u leđa aktualnom albumu 'Sorry', želja zagrebačke nezavisne koncertne publike da se ponovno podruži s našim bendovima koji su popunili lajnap ili nešto nedokučivo mi četvrto, ali preksinoćni koncert kanadskih pankera White Lung svakako je bio najposjećeniji koncert koji sam osobno vidio u Spunku. Naravno, svoj je doprinos nesumnjivo pružio i sistem spojenih posuda s dodirnim Prostorom do, a dobar je broj ljudi cirkulirao unutra-van u potrazi za nužnim kisikom ili bijegom od muzike koja im se nije sviđala, no i bez njih je naš dragi kafić/klubić tijekom svirki glavnog benda večeri i iznimno efektnih, osvježenih (prvi put da sam ih gledao u ovoj postavi s curom na drugoj gitari) Dykemann Family, koji su nastupali neposredno prije, bio skoro potpuno krcat. Prva dva benda večeri, friške Divided Minds i već dobro poznate Black Gust, nisam ulovio jer sam doma gledao kako kombinacija splitske košarkaške mladosti i splitskoga košarkaškoga staračkog doma crveno-bele gazi tolikom predanošću kao da se iste boje ne nalaze i na hrvatskom grbu, pa sam se do Spunka dovukao taman na vrijeme da se uz garažno odvidavanje spojeva rock'n'rolla nabrijanih Dykemanna opušteno prešaltam u mod koncertnog divljanja, čitaj: cupkanja nogama uz šank i brzinskog potvrđivanja glavom.

Mnogo više konkretnog divljanja publike odvijalo se uz Dykemann Family, koji su svojim zbog manjka vremena naprasno skraćenim nastupom svejedno osigurali dovoljno pogonskoga goriva za poštenu šutku, negoli White Lung, uz koje se mnoštvo okupljenih naguralo tik do pozornice, iako je u teoriji bendov napeti scuzz-punk sposoban izazvati barem podjednake reakcije. Furiozan, te slatko repetitivan poput želje za slatkim, 'Sorry' je po meni jedan od ponajboljih ovogodišnjih albuma iz žestokog dvorišta, što zaobilaznim putom jednim dijelom objašnjava i paradoksalni osjećaj prisustvovanja koncertu benda koji svoj punk istodobno svira poput najsjajnije šminke i vlažne krlje kojoj brutalno zaudara iz usta. Naime, za mene se nikako ne može reći da sam čru, jer svoj punk uglavnom volim bilo razblažen pop melodijama bilo poslužen kao dodatak žanrovima bliskima klasičnom rocku, pa sam se kod White Lung prvenstveno zakačio za hitajuće melodije pjevačice Mish Way, koja vizualno-zvučnim paketom ostavlja dojam naporne cure za koju moliš boga da te ne počne tlačiti na tulumu. Međutim, koliko god zarazne bile, u tim melodijama gotovo da uopće nema elemenata popa, recimo kao da se Be Your Own Pet liše svoje girl-group ovisnosti, čime bend pečatira svoje podrijetlo s pravim underground pedigreom. Zanemarimo li pogođenost usporedbe haiku pjesme s grčkim epom, White Lung indie publici kojoj nominalno pripadam funkcioniraju slično kao Fucked Up, dakle, kao prihvatljiva i razumljivija varijanta daleke podrumske grmljavine.

Enciklopedijsko poznavanje kataloga punk rifova gitarista Kennetha Williama, koji ih svira brzinom koju bi mekušac poput mene u strahu prepoznao kao prijateljicu metala ili HC-a, kao i nepogrešivo lociranje izvorišta kaosa ritam-sekcije koju čine brzo-brže-najbrže!!! štreberica Anne-Marie Vassilou i zgodna basistica Grady Mackintosh, pokazali su kako se White Lung ne oslanjaju samo na uvjerljivost ispoljavanja nemira, nego je riječ o doista uigranoj, usmjerenoj grupi. Vrlo jako oružje studijskih snimki, trajanje pjesama koje gotovo nikada ne prelazi dvije i pol minute, preksinoć je, međutim, zapucalo i u bendove vlastite noge, jer su se pauze između odsviranih pjesama zato činile još i duljima. Stoga je bendovu muziku odjebavanja, koje češće proizlazi iz bljuvanja unutarnjeg samoprezira, a nešto manje iz sukobljavanja sa sugovornikom, u takvim dozama jednostavno bilo lakše primiti ravnodušno, nego što bi bilo u slučaju neprekinute rafalne paljbe. Umalo cjelovito odsviranom 'Sorry', White Lung su pridodali i nekoliko pjesama koje nisam prepoznao (možda ranija izdanja, možda nove pjesme), jednakog ugođaja i jednakog stila, a takva je ujednačenost materijala, koju i inače i sada osobno podupirem, za posljedicu imala i svojevrsno raslojavanje publike. Stražnji redovi rezerviranih promatrača prema kraju su se svirke postepeno razrjeđivali, a zgusnuti navijači iz blizine su reagirali sve oduševljenije, zbog čega se bend vratio i na bis koji mi uopće nije izgledao planiran. Nekad upravo takva sitnica pretegne vagu, a meni je to bilo dovoljno za zaključiti kako su White Lung bez ikakve dvojbe strastvena ekipa ispravnih stavova – jest da bi mi bilo draže da je koncert bio moćniji, ali mi je zbog njih drago da je bio izvrsno posjećen. 'Sorry' u subotu možda nisu podebljali, ali su ga zato ostavili neukaljanim. To je okej.