Da su sredinom splitskih devedesetih iskusniji opskrbljivači koji su mi dilali kazete s čudima lijepe i ljepotama čudne muzike u svojim ponudama baratali konkretnije obuhvaćenim katalogom The Wedding Present, izvjesno je da bih se sinoć, petnaestak godina poslije, ja bio našao na koncertu jednog od omiljenih mi bendova. David Gedge, i kojagod već postava ga u tom trenu pratila, radio je, a svakako i nastavlja raditi, upravo onakvu muziku kakvu sam kao tadašnji srednjoškolac volio najviše na svijetu, a čak i da zanemarimo kvalitetu i neposrednost samih pjesama o nesretnim ljubavima sviranih distorziranim gitarama i pjevanih zaraznim melodijama, bila bi prisutna i komponenta živciranja brojnijih fanova The Smiths kako je ovaj bend ipak bolji, što u tim danima žuđenja za izdvajanjem nije bila mala stvar. Međutim, moja indie prošlost ipak se odvijala uz neke druge glavne likove, a iako sam u godinama koje su uslijedile prilikom svakog susreta s bendom – a ponajviše kod slučajnog nailaženja na Gedgea i pomoćnoga gitarista u Berlinu 2004. godine u funkciji svojevrsne predgrupe Broken Social Scene – sebi obećavao posvećivanje nadoknađivanju, The Wedding Present su mi i do danas ostali tek dragi i simpatični znanci, čije izbivanje iz života uopće ne primijetim, ali koji me svejedno razvedre kad god nam se putovi ukrste.

Takav odnos možda i ne zaslužuje tu smanjujuću rječicu tek, jer je u ovom napučenom vremenu svakojake dobavljivosti, u kojem više nitko ne može stići poslušati niti sve one bendove za koje ima dovoljno razloga smatrati kako će ih potpuno zavoljeti, zapravo jako dobro imati i pokoju grupu uz koju se možeš fino opustiti i njezin koncert poslušati bez emocijskih pregrijavanja. Pravih navijača su The Wedding Present sinoć u meni izrazito simpatičnom prostoru NKC Parka (čija se atmosfera sale za vjenčanja lijepo složila s imenom grupe), na katu iznad Purgeraja, među otprilike 150 posjetitelja svakako imali, iako je valjalo pričekati nekih šest-sedam pjesama, tamo do 'Deer Caught In The Headlights', da se energije publike i svirke poklope do kraja. Kao zainteresirani poštovatelj, ja sam osobno koncertu pristupio gotovo kao slušanju albuma, a glavni razlog zbog kojih mi se ionako ponajviše drag album grupe 'Seamonsters' svidio još i više vjerojatno ipak nije neizrecivo golema razlika između šumećih kazeta i groznih ripova s kakvih sam ga dosad slušao od fenomenalnog zvuka složenog sinoć u dvorani. Uvijek tvrdim kako taj tehnički element zvuka nije toliko bitan koliko ga drugi naglašavaju, ali ne mogu poreći kako je poboljšanje u odnosu na donje koncerte bilo nemoguće ne primijetiti. Svi su se detalji karamelizirane gitarijade benda čuli bez ostatka, a svejedno se s ekipom okolo moglo komunicirati bez imalo naprezanja.

U odnosu na 'Bizzaro', sviran u istom aranžmanu izvođenja cijeloga klasičnog albuma prije dvije godine na Žednom uhu, 'Seamonsters' preferiram kako zbog niza neobjašnjivih slučajnosti međusobnog kliktanja tako i zbog prevladavajućeg osjećaja kompaktnosti zaokružene ploče, kojoj zvjezdani singlovi ne oduzimaju od kontinuiteta. Ako sam u pravu, onda je logično da je taj i takav album prikladniji za izvođenje na ovakvome tipu koncerta, što je spojeno s gore spomenutim tehnikalijama utjecalo na to da sam sinoć uživao još i više negoli preklani, pri čemu treba naglasiti i startne hendikepe nezadovoljstva otkazivanjem uvodnog nastupa najboljih My Buddy Moose (koji, za razliku od The Wedding Present, ipak ulaze u Top 250 najboljih bendova svih vremena) te potištenosti ranijim basketarskim porazom od mlađarije iz Kultivatora. Odluka da se 'Seamonsters', ne varam li se odsviran identičnim redoslijedom s ploče, ostavi za drugi dio koncerta Gedgeu i još jednoj novoj postavi omogućila je dvije stvari – sebi su osigurali pažnju publike prilikom predstavljanja novog albuma 'Valentina', čiji se vrhunci 'Back A Bit... Stop' i 'End Credits' nemaju ni najmanje razloga sramiti pred kultnim kolegicama, a istoj su toj publici razmrdali glasnice i ponešto mišića klasicima 'My Favourite Dress' i 'Click, Click' prije nego što su se posvetili nosivom repertoaru aktualne turneje.

Pomalo ćudljiv i povučen, a opet pun poletnih melodija; ugođajem nedvojbeno smješten u indie pop, ali svejedno ne toliko prijemčiv da se može preporučiti i slučajnim prolaznicima, 'Seamonsters' je i sinoć, u najpozitivnijem mogućem smislu, zvučao kao album čvrsto usidren u godinu svojeg nastajanja, kada su raznorazne žanrovske i svjetonazorske razdjelnice bile čvršće podbočene sa svih strana. Kao dokument vremena, dakle, pouzdan je i detaljan, ali nije ništa slabiji ni kao kolekcija krasnih pjesama, od kojih ću ja izdvojiti 'Suck' i 'Corduroy' dok će netko drugi vjerojatno neke druge, čije je pojedinačne uvjerljivosti izvođenje bez trajnije pauze ili prekidanja u vidu Gedgeove konferanse akumuliralo u dojmljivu izvedbu. Gedgeova vokalna izražajnost, koja znatno omekšava njegov sjevernjački naglasak, moj je pristup koncertu kao javnom slušanju ploče dodatno opravdala, jer su se uz melodramu nezavisnoga gitarskog popa vrlo jasno razabirali i uobičajeno šarmantni i dovitljivi tekstovi, od kojih sam neke u danima upoznavanja ipak bio zapamtio malo drukčijima. Ovakva vrsta rekapitulacije karijere, koju The Wedding Present vrše već nekoliko godina svirajući na turnejama po jedan od svojih albuma, jednim dijelom upravo omogućuje i to, svođenje računa i novo upoznavanje. Drago mi je što smo se opet upoznali.

Foto: Dražen Smaranduj