Dijelom razumijem rezerviranost takvog stava – nestrpljenje očekivanja omiljenih bendova može zamagliti oči i uši u kontaktu s drugim muzičarima – ali on svakako ne uključuje moj fanatizam koji graniči s bolešću, kao ni perfektne podudarnosti besplatne ulaznice, osiguranog prijevoza i činjenice da se brže doma vratiš automobilom iz Maribora negoli nekakvom pješke/tramvaj kombinacijom s Jaruna. Niti ono najvažnije, priliku konačnog nazočenja koncertu jednog od vjerojatno najjedinstvenijih bendova otkako je popularne muzike. Priliku za slušanje nastupa Sigur Rós već sam jednom imao, prije četiri godine na festivalu u Göteborgu, a mada se potpuno bistro sjećam logike po kojoj sam se nakon uvodne 'Svefn-g-englar' bio odšetao do Yeasayer – kao, teško Sigur Rós bajke uživo mogu pričati jednako čarobno kao u toploj sobi, a nove se nade treba provjeravati – nikako se ne mogu prisjetiti zašto sam točno mislio da je ta ista logika imalo smislena.

Pa eto, sve to dođe na svoje, i nova se mogućnost ukazala u ovogodišnjoj europskoj prijestolnici kulture, što je okolnost koju sam obilato koristio u patetičnoj racionalizaciji planiranja odlaska, na njezinome Trgu Leona Štuklja, kojeg bih veličinom usporedio s našim Cvjetnim, samo s tri strane konkretnije okruženim poslovnim nekolikokatnicama. Upoznavanje s prostorom obavljeno je uz pozadinsku pratnju nastupa predgrupe Melodrom (dio programa održan ranije preskočen je u svrhu degustacije zelenog piva. Zeleno. Pivo. Da.), kojoj su svih 5-6 pjesama zvučale kao solidne stvari različitih bendova, a najveći plus iznimno ugodnog prostora bio je i iznimno ugodan i raskošan zvuk, tojest njegova tehnička komponenta. Nije da su meni i mojim osnovnim muzičkim preferencijama takve stvari posebno važne, ali bendove jest najljepše i najpogodnije doživljavati u okolnostima u kojima mogu zaigrati svojim najjačim adutima, a Sigur Rós uvelike računaju na kristalnu čistoću i poletnu grandioznost zvuka. Ikako drukčije, i njihov eskapistički easy-listening naprosto ne bi bio potpun.

Iako sam gotovo polovicu melodija kroz dva puna sata (malo manje od pola sata itekako zasluženog bisa) izvedenih petnaestak kompozicija prepoznao negdje u bližoj ili daljoj memoriji, po pitanju repertoara sa sigurnošću mogu jamčiti samo dvije stvari – 'Svefn-g-englar' jesu svirali, a 'Gobbledigook' nisu, što je potpuno razumljivo s obzirom na ujednačenost odabranih pjesama u svojeglavo ambijentalnu varijantu velikoga pop koncerta na otvorenom. Pop muzika ovoga benda ona je iz nekih paralelnih, možda bolje rečeno okomitih, dimenzija naše stvarnosti, ona iz srednjevjekovne prošlosti kakva nije bila i iz postapokaliptične budućnosti kakva neće stići. Poput brojnih naslova s vrhova ljestvica, jednako je namijenjena opuštanju, ali ne onome kratkoročnog ludovanja, koliko meditativnog pomirenja sa samim sobom. Utoliko mi se čini kako bi mi se koncert još i više svidio (naravno, da sam kojim slučajem golemi obožavatelj, vjerujem da bih se popiškio od užitka, jer nema šanse da su poklonici s nastupa otišli razočarani) da sam u pogledu benda bio potpuni nevježa, oduševljen trenutačnom spoznajom kako na svijetu postoji ovako čudna lijepa glazba, za razliku od već tonama rokenrol predrasuda opterećenog navijača kakav sam sad. Često se u opisu bendove muzike spominjao termin vilenjački, koji izbjegavam upotrijebiti samo zato što nas je 'True Blood' naučio kako su vile daleko najdosadnija rasa od svih tih nevjerojatnih stvorenja, pa da ne ispadne da hejtam.

Naznačenu dinamiku standardne pop svirke u kojoj se struktura brižljivo gradi tako da se manje poznat materijal utopi prije najvećih hitova, da atmosfera u publici ne opadne, narušavali su samo jezici na kojima su ispjevane bendove pjesme. Muzika koja obiluje instrumentalnim pasažima ovom prigodom jedanaestočlanog tima ionako jest manje podatna zbornoj pjevačkoj participaciji publike, ali bome je teško očekivati da ljudi tečno komuniciraju runama igdje izvan bendova doma. Iako, ne smijem zanijekati da sam i u svojoj okolini pri dnu trga uočio nekoliko djevojaka i mladića zatvorenih očiju i usta koja su Jónsijevo maženje samoglasnika pratila do najsitnijih detalja, a da sve skupa nije bilo tek zajedničko snatrenje posvjedočit će i Vranin skakanjem ozlijeđen gležanj. Što se čudite, različiti ljudi različito reagiraju na iste podražaje, a to što se ja baš i ne mogu prisjetiti trenutka pogodnog za nemirnu šutku, ne znači da ga zapravo nije i bilo. Moje su reakcije više išle u smjeru njišućeg lovljenja ritma kojim su realno vrijeme Sigur Rós prilagođavali sebi, pa me se niti pjesme trajanja dvoznamenkastog broja minuta nisu doimale kao nepotrebno odugovlačenje koliko nužno pripremanje terena, svejedno da li za eksploziju ili smiraj. Ni jednih ni drugih sinoć nije nedostajalo.