Uza sve ono što sadrži u sebi, muzika svoje najbolje partije pruža tek kada potpuno iskoristi ono što sadrži u slušatelju, što je lomljiva računica koju nikada ne smijemo uzeti zdravo za gotovo, pogotovo zato što u slučaju njezine čarolije ne vrijedi da će jednake početne postavke uvijek dati jednake rezultate. Subotnji (a sori, ljudi, oteglo se...) odlični koncert Nežnog Dalibora, benda koji inače prilično volim i čije albume vrlo često slušam, u meni je uspio dodirnuti upravo onu emotivnu žicu koja za razliku od svojih kolegica ne smatra kako su bendovi tekstovi vrlo često ispod razine gotovo transcendentalne, eksplozivne guitar-pop muzike. Nije da te tekstove smatram lošima, koliko me povremeno podsjećaju na neke ranije, od drugih inače obljubljene ali meni neprihvatljive, srpske bendove, što me svejedno nikad dosad nije priječilo da ih na koncertima izvikujem iz svega glasa. Ovaj je, međutim, bio prvi kada to nisam radio samo zato što je to normalna reakcija kojom se prati moćna muzika s pozornice, nego sam ih, na neki način, dodatno osjećao, čak i efektne one-linere iz novih pjesama – jurim sunce niz ulicu ili punim srcem do kraja – kojima površinsku izlizanost potpuno glanca uvjerenost u vokalu koji se odbija predati. Možda je ovo jednostavno bio najbolji bendov zagrebački koncert? Pa jest svakako, samo, ponavljam, čudni su putovi gospodnji i muzički. Možda sam samo bio bolje volje. Možda sam samo bio lošije volje.

Nakon nekoliko skupnih ili low-key svirki posljednjih godina, ovo je bio, vjerujem da smijem reći, prvi pravi koncert Nežnog Dalibora u Zagrebu, kojega takvim određuje i broj od nekih 150-200 ljudi koji su sasvim lijepo ispunili mali pogon Tvornice. Drago mi je i što se takvoj većoj publici imala prilike predstaviti i Irena Žilić (u pratnji dodatne pjevačice), kojoj sam ovaj put uhvatio tek posljednje dvije pjesme, 'Days Of Innocence' i 'Whatever Feels Right', zato jer sam bio zauzet zabijanjem 33 poena i ostvarivanjem 15 asistencija u 100:96 pobjedi na basketu. Kakvi to ljudi zanemaruju nastup najbolje hrvatske kantautorice u korist skakutanja po terenu? Onakvi koji svoju statistiku pamte i na običnome rekreativnom terminu. Nežni Dalibor nijednom dosad nisam doživio nedovoljno inspiriranima ili suzdržanima, ali ne sumnjam kako je ipak poticajnije nastupati pred obilatijom publikom, pogotovo onom koja uglas pjeva sve izvedene pjesme, osim potpuno novih. Ovih pet (ove tri usred izvedenog repertoara su sigurno nove, ostale dvije možda jednostavno nisam prepoznao) novih pjesama kao da korak od čišćeg indieja prema kompleksnijim strukturama, izveden od prvog do drugog albuma grupe, nastavljaju u istom smjeru, ali ne nedostaje im ni izravnijih teen-udara, ilustriranih gore citiranim stihovima. Međutim, nove pjesme ionako ne volim prvi put čuti na koncertima, jer uvijek imam dojam da stišću kočnicu koncertnog ritma, pa ću za konačan sud i sve njegove kasnije preinake pričekati da Dalbači napokon izbace i treći album.

Iako se Ivica nekoliko puta požalio na nekakve probleme sa zvukom ili spojevima ili kabelima ili čime već, prema vani se ništa od tih eventualnih komplikacija nije čulo, osim neposredno kroz dva navrata produljenih jam-uvoda u pripadajuće pjesme, kojima je ostatak benda (novi bubnjar i novi klavijaturist, u odnosu na posljednji put kada sam ih gledao) popunjavao sređivanje opreme. Štoviše, kao da su ta svojevrsna usporavanja, pa čak i premijere novih stvari, pripomogla fantastično složenoj set listi ostvariti međuodnos kojim svaka uključena pjesma postaje još i ljepša. Bend je post-rock elemente građenja i otpuštanja napetosti, unutar samih pjesama čujnije na 'Normalnom životu', u subotu znalački prenio na koncertnu strukturu, u kojoj je otpuštanje najčešće bilo vršeno indie hitovima s debija 'Sredstva i veštine', kao što su 'Plutaju svesti', 'Kratka šetnja' ili fenomenalna 'Samo magli'. Na itekako zasluženom bisu bend je odsvirao i na srpski jezik prilagođenu obradu 'Futureworld' grupe Trans Am, koja je posebno obradovala konzilij analitičara ozbiljne komorne glazbe u sastavu Miloš-Smaranduj-Vranić, ali kao pozdravnu pjesmu osobno ću ipak pamtiti finale regularnog dijela koncerta i emocionalnu epiku 'Sve biće u redu', kojom su se Sunny Day Real Estate nakratko reinkarnirali u obliku naših dragih komšija. Ta nas je epska osjećajnost, surađujući s maestralnim DJ-setom mlađarije s Kultivatora (cupkasmo kao da smo četrdesetak godina mlađi!) i slasnim Ramadanijevim mesom, katapultirala u jedan od izlazaka za pamćenje, zbog kojeg je ovaj izvještaj i kasnio dosad. Set lista: Jeste li poludeli ljudi? – Metronom – Obrtaj – Ne postojim – Vekovi – Plutaju svesti – tri nove pjesme – Strah – Atom – nova pjesma – Samo magli – Kratka šetnja – Glupi avgust – Sve biće u redu – BIS: Futureworld – nova pjesma

Foto: Dražen Smaranduj