Slušajući muziku za mlade koju su simpatični Kanađani Suuns sinoć izvodili u izrazito raspoloženim fanovima fino ispunjenom malom pogonu Tvornice, naizmjence sam se osjećao mlađi nego što jesam i stariji nego što jesam, u pojedinim trenucima i istodobno. Nije da mi treba posebnih ili posebno znakovitih razloga za osjećanje metuzalemskog tereta - o tome u ovim izvještajima jadikujem gotovo redovito - ali sinoć me je na to natjeralo ono, zapravo zločesto, pokroviteljsko prepoznavanje mladenačkih zabluda u stavovima benda i užitku koji je pružao publici. Naime, Suunse sam kao mlađariju bio prepoznao još kod informativnog slušanja debitantske im ploče, prije nego što sam im ugledao nevina lica, i to ne zbog toga što pojedini žanrovi više odgovaraju pojedinim životnim razdobljima, nego zato što me njihova eklektična zvučna slika nepogrešivo podsjetila na muzičke kolekcije svakoga od nas fanatika u njegovim ranim dvadesetima. Tad jednostavno gutaš sve, prije nego što nakon određenog vremena jednostavno priznaš sebi da će te uvijek iskrenije zanimati koliko god derivativan country-rock Deadstring Brothers bio od ne znam koliko originalnih i revolucionarnih techno simfonija Spring Heel Jack, ili koji već njihovi aktualni pandani bili. Suuns naizgled dalek put od pomalo nagnutih synth-pop hitića osamdesetih do hipnotičke vage koja omjerava post-punk i post-rock prelaze začuđujuće brzo i uvjerljivo, valjda zato što su pronašli tajni prečac na kojem uopće nema zapreka u vidu rokerskih ostataka, osim tamo gdje se začuju odbljesci Stonesa u odbljescima Primal Screama i njihove drogirane party-psihodelije. Želeći Suunsima ukazati da su upravo tada najbolji, dok su oznojeni prvi redovi na sve reagirali jednako oduševljeno, priznao sam si raskorak izazvan godinama.

Međutim, eklektika ovog benda, barem na energičnim koncertima koji se nalaze i negdje na pola puta do kakvoga mračnijega plesnog diska, prije svega se uoči sa strane, razmišljajući o onome što se ima prilike čuti. Korištena kao smjesa od koje se pjesme peku, za vrijeme njihova izvođenja kao kompaktnih i pokretnih komada vrlo je teško razaznavati sve elemente, dok god je slušatelj spreman prepustiti se ritmu. Neko mi je vrijeme, priznajem, trebalo; uvodnih nekoliko stvari natjeralo me pomisliti kako je pokušaj traženja odmora od cjelodnevnoga radioaktivnoga buljenja u ekran bilo pogrešno potražiti na ovoj svirci, sve dok se dulji, rasplinutiji pasaži s početka nisu izmakli ustranu pred pop pjesmama hipsterske mladeži koja se još uvijek srami priznati da voli pop. Groove mi je počeo pomicati kukove i lagano lomiti koljena, pa mi je postalo jasno zašto se o njihovom nastupu na premijernom Terraneu pričalo kao o jednom od najboljih malih nastupa festivala. Iako je muzika Suunsa jednim dijelom konstruirana od zamračenih, zagušljivih, klaustrofobičnih ambicioznosti, čini mi se da joj otvoreni prostori omogućuju svu potrebnu širinu za tripanje koje pokušava simulirati ili pospješiti. Barem u drugom dijelu sinoćnjega jednosatnoga koncerta, kojemu su na bisu bile pridodane dvije najtoplije pozdravljene pjesme, bend je vrlo sličan efekt uspio izazvati i u klubu.