Iako oba puta suočeni s podjednakim prvoloptaškim i svima očitim te u krajnju ruku najvažnijim dočekom, odnosno napunjenim Paukom u kojem i kakvom su svirali i prije šest i pol godina, Calexico su u Zagreb sinoć došli praćeni prilično izmijenjenim popratnim okolnostima nego za svojega prvog dolaska u našu metropolu. Jednoga su dijela svakako i sami svjesni, jer su u tome razdoblju naovamo od fascinantnog benda koji je svakim svojem izdanjem bio preplaćen na najviša mjesta godišnjih ljestvica ne samo ljubitelja americane i svih njezinih odvojaka postali pouzdan bend od kojeg se najveća iznenađenja i najveća uzbuđenja zapravo više uopće ne očekuju, dok god stabilno i postojano guraju po svome. Nekakav konsenzus da su svoje zadnje remek-djelo snimili na "Feast Of Wire", doduše, donesen je bez mene, jer iako se i sam slažem kako je vatrometu ideja i stilova koji je bend pružao na prijelazu tisućljeća teško parirati, osobno za ugodno uživanje uz Calexico redovito izabirem kasnije albume, stilski ujednačenije i mojem uhu ipak bliže "Garden Ruin" i "Carried To Dust", a nemam razloga sumnjati kako će im se u sezonama koje predstoje pridružiti i ovogodišnji, više nego vrlo dobar i sinoć predstavljen i u još boljem svjetlu "Algiers". Međutim, jasno mi je zašto se koncert 2006. godine nestrpljivo iščekivao kao dolazak možda i ponajboljeg benda na svijetu, da bi se do danas očekivanja svela samo na sigurnu zabavu uz muzičare koji je znaju pripremiti i održati.

Dio koji bend sam nikako nije mogao pojmiti, jer male su šanse da Joey Burns i John Convertino u časovima dokolice proučavaju zagrebačku koncertnu situaciju, onaj je njezinog tada neslućenog napretka, kako brojem tako i kvalitetom i popularnošću dolazećih bendova. Prije šest godina Calexico su još uvijek bili jedan od rijetkih bendova top statusa koji su dolazili svirati u Zagreb, da bi danas ipak bili jedan od čestih i sve češćih. Ne mogu tvrditi kako je onaj koncert bio išta manje nego dojmljiv, kada ga se sasvim solidno sjećam i danas, ali sjećam se i kako je prevladavajuća ocjena prijatelja i znanaca bila donesena s barem sitnim razočaranjem, pri čemu su prednjačili sretnici koji su ih imali prilike slušati i jedno ljeto prije u Puli. To zapravo dobrodošlo i logično smanjivanje očekivanja u periodu naovamo nadoknadio je jednako tako logičan rast šire baze bendove publike, koja je sinoćnjemu koncertu pristupila mirnije i staloženije, ako ni zbog čega drugog a onda barem zbog toga što je najvećem dijelu prisutnih to bio ponovni, a ne prvi susret s bendom. Ta se relativna mirnoća, međutim, održala samo do druge pjesme, briljantne i za bend itekako ilustrativne "Across The Wire", kada je bend dao naslutiti kako nam se sprema posebna večer, što se do kraja koncerta puna dva sata poslije ponovilo i potvrdilo još mnoštvo puta.

Calexico gledam i slušam samo u Zagrebu, pa je možda previše smjelo sinoćnji koncert uzdizati iznad ikojega održanog izvan Zagreba, ali pretpostavka o nesvakidašnjoj nadahnutosti i pojačanoj čvrstoći svirke dobit će vjetar u krila današnjom provjerom kako su rijetko gdje na aktualnoj turneji odsvirali i približno toliko pjesama - što je uvijek siguran znak da se bendu sviralo još i još - a još i rjeđi drugi bis dosad je gotovo u pravilu bio svođen samo na pozdravnu "The Vanishing Mind". Sinoć, bend kao da se nije sam sa sobom mogao pomiriti oko nužnosti privođenja nastupa kraju, pa su i tijekom toga drugog bisa raspalili po jednom od svojih totema, "Crystal Frontier". Reakcija publike tijekom cijelog je trajanja bila umalo pa ekstatična, ne samo zbog poletne feštarske atmosfere brojnih pjesama nego svakako i zbog osjetnoga uzajamnog davanja na relaciji pozornica-parter. Iako su najave govorile o planiranom smanjenju broja ulaznica puštenih u prodaju, najpouzdanije mjerne jedinice, moje oči, govore kako je ljudi bilo čak i nešto više negoli prije nekoliko dana na Marku Laneganu, a neprestani muving, često zborno pjevanje i navijačko pljeskanje - najizraženije na aleštini "Victor Jara's Hands" - temperaturu dvorane održavali su iznimno visokom, a u takvom ambijentu Calexico ionako najčešće operiraju, i to uvjerljivošću i širokogrudnošću s kakvima se malo tko može mjeriti.

Kako i samo ime benda nedvojbeno govori, muzika Calexica je muzika granice, koju bend ne vidi kao mjesto razdjelnice i krajeva različitih kultura, nego kao plodnu točku njihovih susreta i početaka. Miješajući u svojem zvuku različite anglo i latino stilove, Calexico tu granicu preskaču elanom i vještinom curica koje u dvorištu preskaču laju (laštik, gumi-gumi, kako već...), ne gubeći daha ni kod kojeg podizanja visine. Meni osobno, Calexico pašu jer oba velika pola njihova zvuka živim kao svoje vlastito izvorište, onaj američki kao zvučni izraz zemlje koju računam kao domovinu svojeg duha i ukusa, a onaj meksički kao nužan sastojak krvotoka svakoga tko je u Dalmaciji i posebno Splitu odrastao i uz različite lakoglazbene festivale, na kojima zahvaćanja u marijaćijadu nikada nije izostajalo. Znam da će etnomuzikolozi, posvećeniji istražitelji i Emir lakoćom ukazati na brojne razlike i unutar toga latino korpusa, ali laičkom uhu poput mojeg, odgojenog na rokenrolu, sve je to zapravo potpuno isto, i jednako snažno i žustro; i "El Picador" i "Inspiración" i "Puerto". Glupo se praviti da ne znam kako su te i njima slične pjesme izazivale užarenost publike makar manjim dijelom zbog dodirnih točaka s prihvatljivim narodnjacima kakvi kod naše hoch-publike odvajkada dobro prolaze, ali se još gluplje praviti da se u njima razvidno ne očituju poštenje i poštovanje kojima Calexico zahvaćaju u muziku krajeva koji ih fasciniraju, te da to jednostavno rade izrazito dobro.

Naravno, meni je ipak nešto draža ova druga najčešća Calexicova pjesma, odnosno drugi veliki bazen - točnije rečeno pustinja - iz kojeg crpe svoj rad. Oba velika repertoarna iznenađenja doživio sam upravo kod pjesama te widescreen western epike, od kojih mi ni jednu ni drugu nije palo na pamet niti potajno žudjeti. "Ballad Of Cable Hogue", po svemu što znam, bend ne svira gotovo nikada, neovisno o tome što je riječ o jednoj od najljepših pjesama ikada puštenih na jahanje Divljim zapadom, pa mi je njezino sinoćnje ukazanje nadoknadilo i činjenicu kako joj je sama izvedba, jedina uopće, zapravo štekala, kao da je bend doduše nema na uvježbanom širem popisu, ali ju je iz nekih privatnih razloga ipak odlučio odsvirati. "He Lays In The Reins" je pjesma sa zajedničkog mini-albuma s Iron & Wine, mojeg omiljenog izdanja obaju bendova, a njezina je epska melankolija pokazala kako joj, uz sve dužno poštovanje, Sam Beam ipak nije nužan. Između tih dvaju pjesama stala je još prava hrpa krasotica, što hitova paralelnog svemira, što pritajenih favorita za posvećene, koji se uživo svejedno pretvaraju u punokrvne hitove, od rane "Removed" do "Maybe On Monday", one od pjesama s "Algiers" na koju stavljam svoj novac u klađenju na potpornje budućih bendovih turnejskih set-lista.

Muzičku širinu koju bend obuhvaća, a koju uživo svodi na sasvim skladno i uvijek inspirativno prepričavanje čak i kulturološkog razvoja vrelog područja s kojeg dolaze, u kojem epizode logično proistječu jedna iz druge, svakako najbolje ocrtava izbor odsviranih obrada. Prava himna šezdesetih i humanosti koju nisu uspjele održati, "Alone Again Or" kultnih Love, otkrila je startne pozicije benda, da bi njihovi idealizam i aktivizam eksplodirali u "Coroni" velikih Minutemen, koji su se na taj tren bili odmakli od svojega radničkog art-punka kako bi indie-fiestom iskazali potporu građenju zajedništva dvaju različitih kultura. Na bisu, ovo je putovanje duše, ali i njezin tulum, na neki način dovršeno uz "Look At Miss Ohio" dame Gillian Welch - krajnje je vrijeme da se ona pojavi u Zagrebu! - jedne od simbola americane i njezinog širenja po cijelom svijetu. Pjesma je, zapravo, odsvirana kao dio repertoara Blind Pilot, koji su odsvirali divan uvodni set koji je opravdao dolazak nekih tankoćutnih dušica koje poznajem na koncert samo zbog njih, ali koja se svojom country-folk meditacijom približava i pjesmama samog Calexica. Bio je to lijep način iskazivanja zahvale predgrupi koja bi na nekome eventualnome samostalnome nastupu u nas zasigurno oduševila i širi krug poklonika lijepe, mekane poppy americane. Bio je tek jedan od mnogih poteza prave klase, ne samo one muzičke, kojom su Calexico sinoć barem mene podsjetili na svoju jedinstvenost.

Set lista: Epic - Across The Wire - Splitter - Roka (Danza de la Muerte) - Dead Moon - Ballad Of Cable Hogue - Para - El Picador - Inspiración - Maybe On Monday - Removed - Fortune Teller - Two Silver Trees - Corona - Sinner In The Sea - Victor Jara's Hands - All Systems Red - Alone Again Or - Puerto - 1. BIS: Look At Miss Ohio - He Lays In The Reins - Güero Canelo - 2. BIS: Crystal Frontier - The Vanishing Mind

Foto: Dražen Smaranduj - Galerija » Calexico @ Pauk, Zagreb 27.11.2012.