Kroz svoj već višegodišnji program Škrabice, Booksa se, uza svoje brojne preostale vrijednosti među kojima je posebno ističem kao utočište za svakodnevne pauze na poslu, promovirala i kao jedno malo ali slatko čvorište onoga što bi hrabriji među nama prozvali svojevrsnim bumom nezavisne kantautorske scene. Sinoć je na red sviranja u klubu došla jedna od cura oko kojih se ove godine zakotrljala čvrsta, zujeća priča, moja sugrađanka Lovely Quinces, koja se u ugodan prostor čiji ambijent odudara od atmosfere klasičnih svirališta – u ovome smislu nabolje – baš fino uklopila. Naime, na dosadašnjim Dunjinim nastupima u nekoliko sam navrata osjećao raskorak između sigurnosti materijala i pomalo nepotrebnih izljeva osobnog nemira u vidu prekomjerne priče između pjesama, nemira koji možda jest logičan za autoricu čiji je talent znatno širi od njezina konkretnoga izvođačkog iskustva, ali nije nužno i najzabavniji za slušanje. Kao književni klub čiji se programi najčešće svode na različite promocije ili tribine, Booksa pričanje jednostavno ne samo da trpi nego i ohrabruje, što je Dunja sinoć iskoristila za nastup koji bih mogao opisati kao inačicu emisije Storytellers, ujedno i svoj najbolji koji sam osobno čuo.

Osim što su pjesme koje su se već profilirale kao potajni hitići – prije svih 'Wrong House' – bile izvedene izrazito autoritativno, ekspresivnim glasom i stilom sviranja akustične gitare koji me paletom ritmičnih dionica podsjetio na ono što u drugačijem kontekstu radi Billy Bragg, te bile poduprte jednom novom pjesmom čiji je kraj naprosto zaledio žile te udomaćenom obradom 'Hot Knife' Fione Apple, ovaj put me umjereno zabavila i rječita konferansa u najavi svake pjesme. Možda je anegdoti o neplaćenom računu za struju nedostajala efektnija poanta, a proglas suvišnosti iPhonea me podsjetio tek da na svojem uređaju provjerim poruke, pozive, mail, Twitter, komentare na Potlisti i Gorili, vremensku prognozu za vikend i raspored NBA playoffa, ali je većinski dio ostatka uspio približiti curu iza pjesama, što je ovome tipu kantautorske muzike uvijek jedan od podteksta. Ono što sam dosad smatrao blago iritantnim – kao Splićo, na tu sam se specifičnu frekvenciju ženskoga glasa itekako imao prilike naviknuti, ali i iscrpiti golemu zapreminu strpljivih rezervi – jučer se u Booksi naprosto pokazalo djelom Dunjine osobnosti. Da ne voli pričati, čini se, ne bi voljela ni dijeliti svoje osjećaje, misli i zapažanja u pjesmama, koje svakim novim slušanjem doživljavam kao potpunije i uvjerljivije. Sinoć ih je odsvirala sedam ili osam; materijal za kakvo studijsko izdanje – ne mora odmah album, EP bi zapravo bio poželjniji – akumuliran je u dovoljnoj mjeri.