S obzirom na dva desetljeća karijere u kojima su se okušali u nebrojenim žanrovima na širokom potezu od rocka i šansone do jazza i filmske glazbe, percepcija o Tindersticksima kao pouzdanom i stilski ujednačenom (govore li poklonici) one-trick-ponyju (pričaju li protivnici) doista jest dovoljno začuđujuća. Odnosno, takva jest sve dok svojim glasom zahrđalog baršuna Stuart Staples ponovno ne povede svoje najpouzdanije suradnice, fatalističke balade, u novu rundu zavođenja po kasnonoćnim barovima i ofucanim foajeima trošnih kazališta. S takvim asom u grlu kao osnovnim pokaznim identitetom i sa sklonošću sporijem razlaganju priče ma kakvoga muzičkog ruha, bend je sve te naznačene brojne varijacije polaznih i udaljenih žanrova ipak isprobavao više privlačeći ih sebi a manje odlazeći njima. Drugim riječima, muzička paleta Tindersticksa od samih je početaka – a što se kroz devet studijskih albuma i mnoštvo dodatnog materijala do danas itekako potvrdilo – bila bogata, samo što su se u to dobili priliku uvjeriti tek oni kojima ne bi smetalo ni da je sastavljena od škrte šačice uglavnom zagasitih boja.

Stari darkerski Zagreb takvih i toliko upornih ima dosta, sudeći po sinoć prilično solidno popunjenoj Tvornici, koja bi se možda i osjetnije napuhala da je veliki pogon bio pregrađen na pola, kako bude na koncertima gdje se valjda očekuje slabiji posjet. Međutim, Tindersticks ionako nisu bend koji vatrenu atmosferu bilo traži bilo pruža, pa je barem meni osobno odgovarala široka komocija podatna njihanju i supijanom snatrenju, kakvu nisu uživali samo oni iz pozornici najbližih redova. Za vrijeme nastupa otvarača Thomasa Belhoma – toliko neprimjetnog i suzdržanog da nemam pojma je li i koliko dobar uopće bio – broj prisutnih od nekoliko desetaka mirisao je na debakl, ali situacija je do najavljenog početka zvijezda večeri (što paše i u smislu da njihove pjesme daju putokaz u mraku, dnevnom i dušnom) uplovila u mirne vode. Prije dvije godine, na koncertu u Kinu SC, bend jest djelovao motiviranije i uživljenije, te je ako ništa drugo svirao nešto dulje, samo što bih ipak pokušao zaustaviti daljnji razvoj pomisli o određenoj razini odrađivanja posla. Na nivou koji su, zapravo, zaposjeli već svojim prvim singlovima, Tindersticks su toliko rafinirani i šarmantni da naprosto ne mogu biti loši. Meni bi bilo super da su se sinoć s pozornice povukli već i nakon uvodne divote 'Blood', ali isto tako vjerujem da mogu biti barem malo bolji.

Jedan od načina postizanja toga sitnog poboljšanja bilo bi razbijanje polaganog odmotavanja koncertne strukture nekolicinom energičnijih starijih pjesama, kakvih u repertoaru imaju zavidan broj. Takvim bi potezom s jedne strane začepili usta prigovora kako je njihova muzika ipak prilagođenija sjedilačkom tipu koncerta – a, ruku na srce, ipak jest – a s druge bi publiku koja se još uvijek nije upoznala s krasnim novim albumom 'The Something Rain' angažirali i kupili za posvećenije slušanje odličnih novih pjesama. Ne radi se toliko o konkretnom izostavljanju 'Her' ili 'City Sickness' ili 'Travelling Light' koliko o nastojanju da se rasipanje koncentracije nazočnih tijekom dvije četveročlane serije aktualnih pjesama može jednostavno spriječiti. No, modus operandi benda jednostavno je takav; isti tip koncerta Tindersticks sviraju već godinama, pa tako i preklani u Zagrebu, samo što se, ako me sjećanje ne vara, jučer nije ponovila ni jedna jedina pjesma otprije dvije godine. Dakle, svira se (gotovo) cijeli friški album, tada 'Falling Down A Mountain' a sada ništa slabiji 'The Something Rain', dok se u zavidnu ostavštinu zahvaća prilično neočekivano, za razveseljavanje ozbiljnijih fanova.

Već spomenuta 'Blood', tako, nije otvorila samo koncert kao takav, nego i startno pokazivanje benda da je svjestan kako im status najviše ovisi o poklonicima koji ih prate još od prvih dvaju eponimnih albuma, nastavljeno starim škrinjama blaga poput 'Dick's Slow Song' i 'If You're Looking For A Way Out'. Ne samo drugom od tih dviju pjesama, sinoć najzastupljeniji stari album bio je, dosad mi se činilo, donekle zapostavljen 'Simple Pleasure', čija je selekcija potvrdila Matkovu tezu kako se radi o jednom od ponajboljih bjelačkih soul albuma ikad snimljenih, što poslije na bisu izvedene 'If She's Torn' nitko ne bi trebao pokušavati osporiti. Sam je bend, ipak, najviše gospoštine i šmeka unio u ritmičnije nove pjesme, naznačivši sa 'Show Me Everything' – danima sam se mislio koji to liz bend koristi u uvodu, da bi mi legenda/rival/suputnik Letica sinoć otvorio oči spominjanjem Hot Chocolate! – kako bismo se ipak trebali otarasiti očekivanja hit singlova (ako je taj termin u kontekstu ove grupe uopće primjeren) i prepustiti novitetima poput 'Slippin' Shoes' ili 'Come Inside'. Jedan sam od onih koji su to napravili i bez nagovaranja.

Set lista: Blood – If You're Looking For A Way Out – Dick's Slow Song – Chocolate – Show Me Everything – This Fire Of Autumn – A Night So Still – Don't Ever Get Tired – I Know That Loving – Slippin' Shoes – Frozen – Come Inside – Goodbye Joe – BIS: If She's Torn – Medicine

Foto: Last.fm