Barba Ibricu Jusića, kojeg ne nazivam barbom jer smo u rodu ili iz one posebne vrste priobalnog poštovanja, nego zato što je (nekoć bio) kućni prijatelj mojeg oca, uživo nisam gledao još od samog kraja 2005. godine, što je izračun koji me upravo kvalitetno odalamio - vrijeme ne samo da leti, ono izgleda i probija zvučni zid. Pauza je tim veća što sam ga u jednom periodu bio gledao gotovo na godišnjoj bazi, prvenstveno kada je sredinom devedesetih godina u splitskom HNK držao svojevrsnu valentinovsku rezidenciju. Kako ni jednog Valentinova do četvrtog razreda srednje nisam imao curu, na Ibričine sam koncerte odlazio s mamom, a kada su se napokon poklopili i Valentinovo i Ibrica i moja cura, u miks se bila ubacila i moja maturalna večer. Mnoge sam prigode i događaje propuštao radi odlazaka na koncerte, ali to bi ipak bilo previše. Nekoga posebnog razloga navedenog razilaženja nije bilo, putovi prijatelja i poznanika katkad se raziđu, a katkad i samo zato da bi se jednom ponovno isprepleli, kao što se to dogodilo sinoć u Tvornici, na vrlo lijepom koncertu ugodnoga starinskoga kova.

Iako bi se još intimnija atmosfera postigla u malom pogonu, Ibrica je svoj sinoćnji koncert održao u klasično na pola pregrađenome velikom, u koji su bili postavljeni stolovi i stolice na koje se posjelo nekih osamdesetak ljudi, a i sam je izvođač bio smješten u parter, ne na pozornicu. Ibrica tako, zapravo, najviše i voli svirati, njegova muzika nije ona dobacivanja i dopiranja do udaljenih, nego privlačenja i uplitanja u gitarske žice i poetske stihove, koji su mu jedino oruđe već više od četiri desetljeća. Kada se prije desetak godina činilo kako je rad ovog profinjenog šansonjera gotovo pa zaboravljen, dvama je promišljenim i kvalitetno realiziranim projektima revitalizirao svoju karijeru, i upravo na tom valu pliva još uvijek, iako se čini kako se obala bliži. Glazbeno, te projekte zapravo previše i ne volim; obrade Leonarda Cohena nepotrebno su nagrđene baroknom pretjeranošću aranžmana i Depolovih stihova, a bosanske sevdalinke ipak pripadaju svijetu s kojim imam malo zajedničkog. Pristigavši u Tvornicu na, po riječima susretljive redarske legende, drugu pjesmu (vjerojatno sam propustio "Ponoć", što je i Ibrica donekle potvrdio na kraju, rekavši kako će koncert završiti tamo gdje ga je i počeo, u Dubrovniku), prvo me je dočekao upravo niz pjesama s tih albuma, ali, srećom, Ibrica ih uživo zna svojem izvođačkom habitusu prisvojiti još u većoj mjeri.

Spajajući mediteransko-festivalsku usmjerenost lakim notama sa strujanjima europskih kantautora kancone i šansone, Ibrica se vrlo često nalazio upravo na brisanom prostoru s kojeg je bilo teško (a pitanje je i koliko je to on sam uopće i htio) zakoračiti u bilo koji od teritorija s kojima je graničio. Festivalima poput Splitskog morao je nuditi laganije teme kao što je "Finili su, Mare, bali", jer bi se njegove najbolje pjesme u tom okruženju osjećale poput fakultetskog profesora na tinejdžerskom tulumu, a ljubitelji nespretno nazvano ozbiljnijih autora teško su mogli prečuti koketiranje s produkcijskim uzusima tadašnje zabavne muzike. Provjeravajući jutros neke podatke, skužio sam da mi Ibričine ploče stoje između onih Đorđa Balaševića i Miše Kovača - ne sjećam se točno logike prilikom postavljanja, ali mi danas ima dovoljno smisla da raspored ostavim nepromijenjen. Na koncertu, sam s gitarom, Ibrica je dobronamjerni, izborani čuvar čežnje, već toliko iskusan da zna koliko je nostalgiju važno bojiti svjetlijim bojama, što mu je lako povjerovati tijekom izvedbi lepršavih klasika "Još uvijek ne znam neke važne stvari" ili "U svakom slučaju te volim". Najviše su mi se, međutim, dopale nešto rjeđe izvođene pjesme, metafizika Enesa Kiševića "More ne mora" i potpuno neočekivana "Tarantela za starog clowna'" kojom je otvorio zasluženi bis, ali i zaokružio svoju karijeru reverznim savjetom.

Set lista (od trenutka kada sam stigao): Zbogom malena - Ptica dugim letom - Kraj tanana šedrvana - Voljelo se dvoje mladih - Bila je tako lijepa - Caruso - Ljubi san vašu ćer - Stari Sebastijan - Još uvijek ne znam neke važne stvari - Sit svega toga - Balada iz predgrađa - More ne mora - Stari Pjer - Je suis malade - Snijeg pade na behar na voće - Emina - U svakom slučaju te volim - Pismo ćali - Nemoj poći sad (Ne me quitte pas) - Amsterdam - Kad bi vi znali, moja gospođa - BIS: Tarantela za starog clowna - Mačka - Finili su, Mare, bali