Možda su moji receptori jednom od tih dviju prigoda bili pogrešno naštimani, ali čini mi se kako se prevladavajuća atmosfera neposrednog iščekivanja nastupa beogradskih Repetitor u Močvari donekle razlikovala od paralelne situacije ovog proljeća u malom pogonu Tvornice. Da se od eventualnih nesporazuma osiguram čim prije, po meni je to jako dobra stvar, taj i ne toliko sitan preobražaj slatke neizvjesnosti oko daljnjega bendovog razvitka u potpunu sigurnost u njegovu svijetlu, bijesnu budućnost. Prije devet su mjeseci u Tvornicu Repetitor stigli usred određenoga praznog hoda, jer je period od objavljivanja debija tada bio narastao znatno više nego što očekujemo od bendova u naponu snage, pa je tek bend sam predstavljanjem novih pjesama poručio kako nema nikakvog razloga za strah. U četvrtak, u Močvaru su ušli gonjeni friško objavljenim novim albumom "Dobrodošli na okean", poduplavši svoj opus i učinivši ga već sad dovoljno moćnim i utjecajnim da nikakve dvojbe oko njihova statusa ne bi bilo ni da se nekom nesrećom sutra raziđu, u procesu postavši jedan od ključnih generacijskih bendova na području bivše Jugoslavije. Na njihove se koncerte sada definitivno odlazi bez sumnji u dobar provod, iz kojega god kuta pristupali njihovom zvuku i njihovoj poetici.

Siguran sam kako je dobar dio brojne publike (minimum 300 ljudi, rekao bih) prepoznao i taj podzapletić, ali najljepša je stvar što vam nikakvo poznavanje situacije ili razmišljanje o njoj nije bilo ni najmanje nužno za sudjelovanje u užitku otvaranja svih ispušnih ventila za svakodnevne frustracije. Repetitor su vrlo ljutiti, a gotovo je svaka njihova pjesma obračun, iz kojih redovito izlaze kao moralni pobjednici ali bez opipljive ili iskoristive nagrade, zbog čega su onda, s pravom, sve bjesniji i bjesniji. Kako sam zbog znancu iznesene procjene kako im je lako filati svoje pjesme takvom žučnom energijom kada se njihov katalog prepoznatljivih tinejdžerskih i studentskih tjeskoba i nerviranja još otvara u Srbiji, zemlji koja je započela svaki rat na Balkanu u devedesetima, ne pobijedivši ni u jednom, bio proglašen nacionalistom, sada to neću učiniti, pogotovo stoga što je dodatan rezervoar ljutnje u Močvari otvorio jedan debil iz publike, kakav se valjda nađe svugdje gdje se skupi više od dvadesetak ljudi. Obavljajući nužne radnje u nužniku upravo kada se sve dogodilo, iz drugih ruku donosim priču kako se još ranije zamijećen provokator naprosto popeo na pozornicu i moje dalmatinske gore listu Borisu oteo i počeo razbijati gitaru, a brza se pjevačeva reakcija prelila i u iziritiranu publiku, čijem su se skupnom izbacivanju lapana iz kluba pridružili i, sad već svjedočim svojim očima, dobroćudni divovi Sale Dragaš i Vid Jeraj.

Mislim da bendu u tome trenutku nitko ne bi mogao zamjeriti eventualan prekid svirke, ali brzinska zamjena gitare onemogućila je svako razočaranje, potvrdivši kako su bendu važniji brojni ljudi koji ih žele slušati od jednoga ekscesnog koji ne želi. Borisov sjetan komentar u stilu kako, eto, nije neka greda, ali je uz tu gitaru jednostavno emotivno vezan meni je osobno bila hajlajt bendova nastupa, čak i više od bučne programatike iz pjesama '10 puta nedeljno' ili 'Šteta'. Momentalno stvorena slika žgoljavog klinca koji se zaključava u sobu i slušajući kanonske klasike na potezu od Sonic Youth do Mudhoney kuži kako svojom gitarom može ispaljivati pjesme koje možda ne zvuče isto, ali nude iste osjećaje, nadoknadila mi je i povremenu monotoniju, iako jest glupo prigovoriti repetitivnost bendu ovog imena. Samo da su, recimo, meni omiljenu "Zli sin", osvježavajući iskorak u čišći rokenrol ala Brejkersi, s bisa vratili malo unatrag, da čvrste nizove nojzičnog parolašenja razbiju napola, mislim da bi u nešto manjim dozama njihovo agresivno iscjeljivanje imalo još efikasniji učinak. Svejedno, Repetitor jesu bend koji svojim pjesmama - uživo su ove s druge ploče zvučale podjednako uvjerljivo, pa moram priznati da ne razumijem u potpunosti pojedine ocjene o određenoj inferiornosti, iako priznajem da album nisam preslušao previše puta - strijelja svaku nepravdu i frustraciju koja mu se nađe na putu, a takva misija ne poznaje predah.

Od strane zvijezda večeri pozdravljeni kao trenutačno najjači bend u Hrvatskoj, Vlasta Popić su jednostavno prečesto - a ni sam tu nisam potpuno čistih ruku - bili otpisivani ili barem kritizirani kao kopija Repetitora da to uopće nije bilo ukusno, ali ni, kako je pokazala ova zajednička svirka, posebno točno. Uz postojeće vizualne i generacijske paralele, podudarnosti zvučnog tipa prije svega proizlaze iz mjestimičnog poklapanja skupova utjecaja ovih bendova, koje onda svaki od njih u svojem zvuku ipak razmješta osjetno drukčije. Tamo gdje Repetitor svoje pjesme povezu u psihodelično bučanje Sonic Youth, Vlasta Popić jednu od svojih pjesama podloži melodijskim mizanscenom iz "Teen Age Riot"; gdje Beograđani u pjesme ugrađuju opjevanu dinamiku tiho/glasno i brzo/sporo (odnosno, točnije, pokušaj suzdržavanja bijesa / priznanje neuspjelosti tog pokušaja), Varaždinecima druga pjesma zvuči kao da Pixies sviraju "Atmosphere". Više orijentirani na melodije i konvencionalnije pop strukture, koje međutim nimalo konvencionalno rijetko poštuju do kraja, Vlasta Popić su mi, shvatio sam preksinoć, za nijansu draži bend, iako oba ipak preferiram slušati uživo, u kolopletu glasnih gitara i mladalačkog prkosa, dok će se kod kuće teško naći na repertoaru, zbog izobilja druge i ovih mi godina bliže muzike.

Iako nikakve dvojbe oko odlaska na koncert nisam imao, glavni motivacijski faktor ipak je bio treći bend, koji je neočekivano efektnim setom otvorio cijeli program. Upravo u trenutku kada sam bio pomislio kako se ne sjećam da su pjesme koje su Cripple And Casino svirali iskusno kulerski prije nekoliko godina zvučale ovako konkretno i ovoliko magnetski, pjevačica Petra je razjasnila kako im se na repertoaru nalazi isključivo materijal s nadolazećeg albuma. Većih promjena u zaposjedanju bučne '90s alternative zapravo, čini mi se, uopće nema, koliko je bend svoj zvuk kanalizirao u puno tečnije pjesme čvrstih melodija, koje ipak ni jednog trenutka ne koketiraju s popom. Jednostavno imam dojam da se negdašnje poštivanje pravila, koje je također donosilo rezultate, prometnulo u instinktivnije prepoznavanje što pojedinoj pjesmi može najviše pružiti, pa je tako meni najdojmljivija, odsvirana posljednja, zvučala kao Analenina post-rock balada, pri čemu se ni jedan od spomenutih termina u ovom slučaju ne bi smio shvatiti uobičajeno; pustite mašti na volju. Osim najdojmljivija. Čak su mi i ona Petrina growlanja (zove li se to tako?), koja su me nekad znala nervirati, sada zvučala logičnije, kao nužan odušak i emotivni vrhunac pjesme, a, ruku na srce, nije da je ostatak materijala ispjevan slavujski pa da mu onda ovo predstavlja nagli zaokret. Dok sam prvi album benda preslušavao reda radi, ove pjesme već sad želim čuti ponovno, a potpuno je jasno kako Cripple And Casino već odavno nisu samo bend kako bi si ljudi u njemu ispunili svoju želju bivanja u bendu, a kako su se nerijetko opisivali, nego baš pravi, dobar bend. Vrlo dobar.