Legendarnog Ivicu Baričevića Baru osobno nikad nisam imao prilike upoznati – meni nažalost, njemu vjerojatno nasreću – što ga, međutim, nije spriječilo da mi, kao i mnogim suborcima, uvelike determinira ne samo svakodnevne fragmente života nego i dobar dio njegove šire slike. Iz tih sam se razloga doista trudio pohoditi sve koncerte svirane proteklih godina njemu u čast, ali se u slučajevima spriječenosti odlaska ne bih pretjerano grizao. Mislim da bi se i on složio sa mnom da je muzika ponajčešće važnija od izmirenja kako realnih tako i duhovnih dugova. Jučerašnja prva večer ovogodišnjega dvodnevnog memorijala brojnim je nazočnima (sve skupa je sigurno bilo dovoljno ljudi za ispuniti Močvaru, samo što se vrlo rijetko događalo da se barem većina cijelog broja doista i nađe ispred pozornice) pružila već standardan paket nostalgične reminiscencije u društvu bendova i prijatelja koji se dugo nisu vidjeli te iskazivanja zahvalnosti jednome od ljudi koji su iznijeli pionirski teret podizanja Zagreba u koncertnu scenu kakva je danas, no ove je godine taj paket poduprt i, iskrenog sam dojma, najatraktivnijim lajnapom bendova ikad dosad okupljenih za ovu redovitu godišnju prigodu.

Prikladan defile upokojenih scenskih veličina očekuje se tek danas, dok su sinoćnji program činili uglavnom itekako aktivni bendovi, među kojima i jedan potpuno svjež, iako sastavljen od članova koji svojim sviračkim stažem pod drugim zastavama čak i šiju mnoge preostale kolege s programa. Go No Go su me svojim debitantskim nastupom prije nekoliko mjeseci u Dragašu potpuno osvojili, toliko da sam ih bez imalo suzdržavanja proglasio najboljim novim zagrebačkim bendom. Sinoćnji im je nastup bio manje razoran samo zbog umnoška gubitka startnog šoka neočekivane pojave ovoliko slatkog indie-rocka s još uvijek nepoznavanjem pjesama pjevajući koje bih mogao aktivnije participirati. Sada ih znam i znam koliko su dobri, a mogu pjevati samo instant-klasik 'Tommy Boy', odličnu ilustraciju njihove poluslackerske frajerštine svojstvene cijelom nizu sjajnih američkih bendova s prijelaza osamdesetih na devedesete. Stoga se jako veselim najavljenom EP-ju, kao i koncertu koji će se sredinom lipnja održati u Spunku.

Možda se poštivanje najavljene satnice gotovo do u minutu ponešto i odrazilo na kvalitetu zvuka ponekog od bendova, ali je svima nama naviklima na odugovlačenje izazvano nepotrebnim perfekcijašenjem (koje svejedno ne urodi željenim rezultatom!) bilo pravo osvježenje. Početak nastupa Dunje Knebl sam propustio uzalud pokušavajući pronaći mjesto za gledanje prve polufinalne utakmice hrvatskoga košarkaškog prvenstva između Cedevite i Splita (nema bojazni, opet ćemo ih se napiti na Gripama), da bih se simpatičnoj etnologinji vratio kod izvođenja nekoliko pjesama tek priključenih njezinom repertoaru i završnoj 'Ja si jašem na konjaru', još uvijek jednako opčinjavajućoj. Koliko su cjelokupna opuštenost i dobra atmosfera utjecala na moje raspoloženje ne znam, ali sumnjam da su mi se samo zbog toga Man Zero svidjeli više nego ijednom prije. Stvar je prije u tome da sam kod instrumentalne muzike baždaren na kraće doze, pa u pola sata nisam ni dobio prilike laičko-heretički pomisliti kako je sve to isto. Nije, baš se lijepo razvija i još ljepše grune, jako paše razmišljanju i svođenju dnevnih računa, samo da bi te tik prije finalnog zbira drmnuo kakav krešendo. Pa sve ispočetka.

Još se uvijek nisam odvažio konkretnije zakoračiti u svijet kulta zvanog Marinada, koji od prijatelja najsavjesnije propagiraju Dražen i Vrana, mada mi se to na mentalnom popisu stvari za odraditi nalazi otkako su me prije dvije godine hipnotizirali nastupom na sad već više i ne posljednjem Žednom uhu. Njihova je sinoćnja dionica predstavljala omamljujuću zaljevsku bonacu prije prvo žestine a zatim i zabave koje su uslijedile, kakvu si ovog ljeta jednom moram priuštiti popodnevnom prikunjavanju. Da me obje riječi u kontekstu glazbe ne nerviraju poput HDZ-a, Marinadu bih nazvao art-klapom, iako ni ta doskočica ne zadire potpuno do centra u mozgu koji mjesečare čuva i štiti od eventualne nesreće. Tamo se negdje skladišti ta kombinacija potpune lucidnosti i najkreativnijeg sna koju ovi povučeni majstori uobličuju u pjesme.

Spomenuo sam maločas stranku lopova i popova, što mi dobro dođe kao šlagvort jer u sferi zastrašujućeg povratka mrtvaca – kakav se predviđa po Karamarkovoj pobjedi na stranačkim izborima – primat ipak odnosi jedan drugi Ha De, onaj benda Ha Det Bra (naravno, uvijek sam izgovarao t). Nakon tko zna koliko godina okupljeni u petočlanu postavu, zvučali su toliko kompaktno i gromoglasno kao da bez ikakve pauze u radu sviraju svaki dan po dva koncerta, natjeravši me za trenutak pomisliti kako sam se kao srednjoškolac od svih ponuđenih konaca slabe ponude vrlo lako mogao uhvatiti i za onaj žestoke buke. (a onda sam se sjetio kako jedva čekam krenuti kući s novim Sun Kil Moon u slušalicama) Moćna svirka, uvjerljiva poza, pjesme koje ne praštaju, i Ico kao totalni bog noisea. Nije moja religija, ali oduvijek sam zagovarao ekumenizam.

Javite mi ako griješim, ali nije li ovo sinoć bila prva zagrebačka svirka The Bambi Molesters otkako se zavodljiva plavuša sa sredine pozornice preobrazila u mučaljivoga visokog indijanca koji se inače šverca kao kaubojski revolveraš? U tom slučaju, gdje su bili bijesni fanovi i prosvjednici protiv kapitalističkog razvoja obiteljske firmice u stabilno ustrojenu tvrtku u kojoj zaposlenice imaju pravo na sve beneficije rodiljskog dopusta, a honorarnim klavijaturistima se nudi mogućnost napretka sve do srednje pozicije na bini? Eto, još nekih godinu dana umjesto Lade ćete gledati legendu Benčića – nisam fan pa da mogu jamčiti bez ikakve sumnje, ali čini mi se kako muzičko-instrumentalnih razlika neće biti mnogo, ako uopće. Inače, svaka čast Molestersima, bendu koji kao iz šale može ulaznicama od sto kuna rasprodati prostore velike poput Močvare, na sudjelovanju i nadahnutoj izvedbi, iako moram dodati kako mi jest bilo zabavno da su jedine probleme s opremom imali upravo najveći profesionalci. Jebiga, autentična old-school oprema broji desetljeća prženja sunčanog surfa, pa ne čudi da tu i tamo zašteka. Uvukli se sol i pijesak. Pravovremena reakcija kolega situaciju je riješila u zanemarivom roku, pa se bend vratio kraćem rezimeu svojih najefektnijih uboda, spuštajući naoštrene tenzije prethodnika. A meni je pomisao na kućne tostove bila znatno primamljivija od gledanja Peach Pit, pa sam krenuo doma.

Foto: Dražen Smaranduj (fotogalerija 1. večeri)