Prošlogodišnju prvu pravu (dakle, ona polukomična polusimpatična prigoda u Pepermintu se ne računa) zagrebačku promociju 'Verbalnog delikta' bio sam propustio zbog itekako opravdanog razloga kumstva na Ikinom vjenčanju u Splitu, no sve i da jesam žalio za tim promašajem, informacije prijatelja koji na njoj jesu bili omogućile su mi miran san. Ispostavilo se kako je General Woo bio odradio jedan od onih svojih koncerata kakve je teško pridodati životopisu repera kojega neizostavno smatram najboljim u povijesti domaćeg hip-hopa, lako moguće i po svakoj posebnoj kategoriji, a svakako sudeći prema njihovu ukupnom presjeku. Međutim, kao što to zna svatko tko je bio na njih barem nekoliko, Woo je oduvijek bio sklon jednoj te istoj boljci, tremom ili tko zna već čime uzrokovanome trenutačnom zaboravljanju pojedinih stihova, koje bi se onda redovito prometalo u primjetnu indisponiranost i usiljeno nadoknađivanje jeftinim forama, kakvi se nekako nemaju ne opravdanja, nego smisla pojaviti u izvođača takve karizme, moćnih stihova i sjajnoga dramatično-melankoličnoga slavonskog flowa. Preksinoćni nastup u potpuno ispunjenome malom pogonu Tvornice (što je puno bolja opcija negoli da je veliki pogon pregrađivan napola, iako bih i izvođaču i organizatoru uvijek poželio obimniju zaradu) tako nije samo meni bio popravni ispit, nego je i sam Woo dobio šansu na, a jebiga još uvijek, domaćem terenu potvrditi svoje vlasništvo jednog od najboljih hrvatskih albuma tekućeg desetljeća.

Nije trebalo čekati previše da Woo pokaže kako si neće dopustiti kiksati i drugi put, što ne znači kako je u subotu sve stihove pjesama odabranih u repertoar izveo bez pogreške. Ono što je važnije su opuštenost i simpatičan samoprijekor kojima bi se nasmijao sam sebi i ili nastavio pjesmu izvoditi dalje ili narediti DJ-u da podlogu zarola ponovno. O tome se zapravo i radi, čak se i tehnički znatno uvjerljivijim koncertnim reperima od Wooa često dogodi omaška ili zaplitanje jezika, u tome po meni nema nikakve sramote, no majstori se odlikuju upravo stilom kojim se iz takve rupe na putu izvuku. Woo je to preksinoć radio sve bolje kako je više nego jednosatni koncert odmicao, tako da u drugoj polovici više nije bilo nikakvih zamjerki, pa su me čistoća izvedbe i dosta nabrijana atmosfera podsjetile na najbolji Generalov koncert koji sam ikad vidio, otvaranje Blackoutovih petaka u Aquariusu na proljeće 2002. godine. Naravno, Wooov se katalog u ovih desetak godina između znatno podebljao, ali i okrenuo u smjeru konzistentnije društvene kritike, koju ovaj povratnik u svoj rodni Vukovar bljuje poput otrova koji je prisiljen svakodnevno piti, jesti i udisati. Kao čovjek s koliko-toliko sređenim životom u metropoli zasigurno sam od Woove prve ruke udaljen i više nego nekoliko razina, što ne znači da se ne mogu poistovjetiti s fenomenalnim, zgusnutim nizom ubojitih stihova 'Zašto sada šutite?', 'Ne mora bit tako', 'Bankstera' ili 'Mene boli kurac'. Za vrijeme opipljive paranoje 'Znam' Rayka i ja smo istodobno zaključili kako je u kontekstu živog nastupa, koji je velikim dijelom uvijek zapravo slavlje postignutog, poplava crne žuči iz Wooovih usta pokatkad preteška za podnošenje.

Samom sebi, Woo je olakšavao starim trikom sitnog usporavanja podloga pojedinih stvari, da reperu ostane više prostora za što razgovjetnije repanje, u čemu Wooovom markantnom no-bullshit pojašnjavanju ima malo takmaca, ali i prepuštanjem povećih dionica svojem bekeru DeYi. Momak izrazito tečnog flowa nije me uspio zainteresirati za koncentriranije praćenje sadržaja svojih repova, što može biti rezultat ne pretjerano uvjerljive boje glasa, ali je ponajprije otežano kontekstom u kojem sam ga prvi put čuo. Možda je Woou trebao predah dok je DeYo izvodio svoje dvije pjesme, ali nitko u klub nije došao čuti neke nove pjesme, osnovni motiv dolaska bilo je slušanje dobro poznatih Wooovih klasika. Uz golem dio 'Verbalnog delikta', Woo je koncert dopunio zahvaćanjem u gotovo sve prethodne faze svoje karijere, od svojih dijelova u 'Padu sistema' ili 'Hrvatskim velikanima' (iako ni njih nije izveo u cijelosti) preko neočekivane 'Gledaj klošara' do najmanje vatreno prihvaćene 'Krv nije voda', s istoimenoga, gotovo zagubljenog albuma koji biste ponovno trebali poslušati makar samo zbog 'Vrati se na Dunav'. Vrhunac nastupa zbio se pri samom kraju, briljantnom izvedbom melankolične 'S tobom ne znam', koju isprva ne bih ni poželio čuti u pravilno pretpostavljenom kompletu socijalno-političkog nezadovoljstva, ali koja nam je svima poslužila i kao emotivno osobno olakšanje, ali i kao podsjetnik da je Woo od samog starta imao radar za mračnu stranu ljudske prirode. Poslije svirke, DJ je publiku nastavio uveseljavati selekcijom neizvedenih hitova Tram 11, što je, međutim, najviše veselja osiguralo samom Srkiju, koji je još dobrih pola sata ostao na pozornici podebljavati samog sebe. Zašto čovjek, uostalom, i ne bi uživao u svojoj muzici?