Uvijek je velika stvar kada veliki bend posjeti Lijepu Našu malu. Mediji se angažiraju i rock 'n' roll postane vijest dostojna središnjeg dnevnika, organizator spektakla daje megalomanske i nesuvisle izjave, a  karte se prodaju godinu dana unaprijed za neugodno visok postotak prosječne plače. U slučaju punk funk skupine (the) Red Hot Chili Peppers status velikog benda se priskrbljivao postepeno i sa značajnom promjenom kako u zvuku tako i u klijenteli koja kupuje/skida njihovu muziku. RHCP nije niti može biti U2. Njihovi početci u kojima se znalo dogoditi da producentu donesu zlatnu ploču s izmetom su već s "Blood Sugar Sex Magic" počeli blijedjeti u zaborav. S tim albumom i dolaskom Johna Frusciantea spontano je počela bendova komercijalna faza. Tako se "Under The Bridge" mogao čuti na MTV-u u istoj količini kao i "Enter Sandman" ili "Ice Ice Baby". Slušateljstvo se proširilo, a John nedugo nakon komercijalnog uzleta odlučio da ga više zanima heroin nego turneje. Nakon izdavanja "One Hot Minute" s gitaristom Jane's Addictiona, Daveom Navarrom, bend se čak uspio i raspasti da bi se nakon nekoliko godina s rehabilitiranim Fruscianteom vratio na staze komercijalnog uspjeha kojima je poletno krenuo '91. Tada je uslijedila bendova (po mojoj skromnoj interpretaciji) zrela faza s 4 albuma koja svi danas najviše poistovjećuju s zvukom RHCP-a. Napomenuti ću da je nakon trećeg albuma Frusciante ponovno odlučio da ga format prezentiranja i stvaranja glazbe kakav ima novi RHCP ipak ne interesira, ali to je novoj generaciji Peppers fanova ionako manje bitno. Hitovi i hype su stvoreni, a gitarist je tu samo sporedna stavka dok se pjeva Hey oooooh… Za sve one kojima je stalo do kulta gitarista Johnova zamjena, Josh Klinghoffer, je dostojna i možda jedina kvalitetna zamjena pošto je i zvukom i glazbenim senzibilitetom srodan Fruscianteu.

Koncert (the) Red Hot Chili Peppersa na zagrebačkom hipodromu bio je komad američke rock 'n' roll pite u najboljem smislu riječi. Bend je iskoristio uspjeh kako bi uzdigao live svirke na cirkusku razinu. Efekt nije izostao, ali nije izostalo niti zgražanje visinom cijene ulaznica. Nažalost, veliki show jednako veliki trošak. Nerealno je očekivati koncert u SKUC-u za 110 kuna. I to je OK. U tom aspektu punk je prerastao u višemilijunsku korporaciju. Općenito mi je drago da ljudi poput Chada Smitha i Flea mlate pare. Svi zluradi ili samo zli komentari koje sam imao priliku jučer pročitati na Facebooku poradi dolaska Peppersa uglavnom su bili vezani na ocvalost i Fleove zube. Naravno da bih i ja volio da su nas posjetili i ranije, ali govoriti o nekome kao suvišnom samo zato što je star bi moglo pokrenuti lavinu u kojoj bi se našli i Tom Waits i Sonic Youth. Uostalom, jučerašnji koncert je dokazao kako je ovaj bend daleko moćniji i 2012. nego bilo kakvi zli jezici. Muzički bend nikada nije bio bolji (plus minus Frusciante),a jedino što se s 1000 kvadratnih metara pozornice izgubi određena količina energije usprkos bendu koji se trudi da pokaže da se i s 50+ može držati korak s mlađom generacijom. Doduše ako uzmemo u obzir da su uzdanice nove generacije bendovi kao The XX i The National konkurencija po pitanju pokretljivosti na pozornici je tako i tako zanemariva.  

Popratni video sadržaj dodatno je unaprijedio kvalitetu showa i dao priliku i ljudima na mostu i nasipu da za besplatno uživaju u sinoćnjem koncertu. Što je kul. Zvuk je također bio na razini pa je tako ekipa u npr. Sopotu mogla bez problema uživati u pjesmama s balkona nebodera.

Set lista s Hipodroma bila je više manje očekivana što znači da se opus raniji od 1991. čuo samo dva puta. "Me And My Friends" i, još uvijek odličnu, obradu Steviea Wondera "Higher Ground" publika je više manje mlako pratila, ali je uvijek s uvažavanjem popratila sve numere srdačnim pljeskom. Preostalo vrijeme skoro dvosatnog koncerta publika je u ekstazi pjevala "All Around The World", "Under The Bridge" i "By The Way". Iznenađenje koncerta, osim "Me And My Friends", bila je izvedba "Throw Away Your Television".

Publika se tokom cijelog koncerta odlično zabavljala i priredila Peppersima ugodan prvi posjet Zagrebu i Hrvatskoj. Čak se rijetko tko našao pozvanim cinično komentirati poruke miru, ljubavi i tolerancije koje su Flea i Anthony K. tokom koncerta slali publici. Takvo nešto bi se teško dogodilo na koncertu u ITD-u, KSET-u ili Pogonu Tvornice. Publika raznih godišta i profila ispunila je Hipodrom i kao takva pridonijela još jednoj dimenziji uspješnosti jučerašnjeg koncerta.

Svi su još i prije početka koncerta čuli za Joshovu ozljedu, no ti nimalo nije spriječilo gitarista da uvjerljivo uzme svoj dio soničnog kolača i da na stolcu izgleda kao da uistinu radi, a ne odrađuje. Josh u postavi nije onaj plus jedan igrač već se drži i svira kao punopravna i punokrvna papričica. Gitarski fetišisti su mogli uživati u njegovom razvaljenom pristupu i šteta je da se u nekim trenutcima ritam sekcija čula puno glasnije od gitare. Što se tiče ritam sekcije, Flea i Chad su totalne face i svoje instrumente sviraju bez truda i s dozom egzibicionizma. Između gotovo svake pjesme bend je odsvirao jam intermezzo na manje nego više oduševljenje publike. Predgrupa (kurcem u) 2 Cellos pridružila se Peppersima nakon bisa kako bi zajedno odsvirali jam s Fleaom i "Californication". Apsolutni sam anti-fan rada 2 Cellosa, ali suradnja je bila vrlo pristojna i komplementarna.

Bend je u pola satnom bisu odsvirao još par hitova i na zahtjev djevojaka iz publike drugu pjesmu s novog albuma "I'm With You", "Factory Of Faith". Moja sreća nije mogla biti veća pošto su cure znale prepoznati ultimativni hit albuma, a još je u Flea rekao da im ta stvar nije dio uobičajenog repertoara.

Naravno, bilo bi mi draže da se ovaj bend pojavio na našim prostorima kojih 20 godina ranije, ali, ruku na srce, niti bi ja sa svojih jedva 11 mogao prisustvovati koncertu, a imali smo i rat. Što se tiče promjene u zvuku i navikama koncertiranja očito je i jasno da pjesme o kukanju nad propalom vezom s manekenkom imaju više prodajnog potencijala nego čarape na kurcima i žarulje na glavama. A i stari se jebo te. Vožnja do Venere je postala nešto skuplja od posjete lokalnom dileru po trip, ali sve izmjene i promjene, od glazbe do postave benda, nisu učinile ovaj bend išta manje uvjerljivim. Možda novoj publici OFF! na Keidsovoj šilterici predstavlja reklamu za sprej protiv komaraca, a stara je izgubila volju za bendom jer ne svira Fruši i prodali su se il što već, ali temeljna činjenica je da su RHCP suštinski još uvijek RHCP. I onaj iz '84. i onaj iz '87. i onaj iz '91. i onaj iz '11. O neukusima se ne raspravlja, ali objektivnih razloga za mržnju prema ovom bendu stvarno teško da možete imati. Kao i prema njihovom koncertu na Hipodromu. I više nego dobar koncert i više nego dobrog benda pred i više nego dobro publikom.