U luđački pojačanome koncertnom tempu koji je bez krzmanja odredila tekuća godina, toliko energije trošim na držanje koraka da se uopće ne stignem osvrnuti i učiniti kakvu-takvu analizu, koja bi mi možda i ranije rasvijetlila neočekivani trend gotovo potpune promjene čestote odlazaka u pojedine koncertne prostore. Prije nekoliko tjedana prekinuo sam skoro polugodišnji post &TD-ovih prostorija, a sinoć sam nakon mnogo previše vremena koncert poslušao i u nekoć jednome od standardnih where-everybody-knows-your-face dangubišta, Attacku. A kako se neke stvari doista nikada ne mijenjaju, čim mi se nos promolio u koncertnu rupu, odmah sam se s nostalgijom prisjetio svih tih sjajnih lanjskih svirki (Dear Landlord, Bangers, XAXAXA...) koje su, barem malčice neočekivano, organizatorsku ekipu potvrdile kao najagilnije mahere u poslu, makar samo kada je riječ o aktualnosti nezavisnih gitara.

Primijetio sam kako su sinoćnji hedlajneri Cobra Skulls na određenim mjestima povezivani upravo s tom lijepom novijom strujom frajerske pankerske romantike (gitarist je, ako sam ga dobro skužio, Zagreb već posjetio kao dio pratnje Nothington), iako su iz vizure mojeg uha svojim zvukom ipak bliži onome što ćemo instinktivno smjestiti u područje Fat Wreck Chordsa, na čijem se trenutačnom rosteru i nalaze. Od njihove sam svirke dobio upravo ono što sam očekivao poznajući ih s polu-površnih preslušavanja albuma; bend koji me usprkos punky melodijama koje mogu zamisliti u pjesmama i Green Day i Blink 182 naprosto nije jače primio, ali koji me može ugodno opustiti bez potpirivanja žešćih strasti. Svojih su pedesetak minuta otprašili s velikim zadovoljstvom i uvjerenjem, što su onda lakoćom prenijeli i na publiku koja se, ruku na srce, svojski angažirala tek kod obrade "New Age" grupe Blitz, čestog sudionika plejliste u garažama ispod velike terase u Tršćanskoj na prijelazu iz osnovne škole u gimnaziju.

Većina svih tih pedesetak nazočnih gotovo je s jednakim interesom pratila i uvodni nastup domaćih Black Gust, koje je Ugledni Prijatelj jednom bio otpisao kao predane trend-hoppere, o čemu ne bih imao pojma jer nikoga od članova benda ne poznajem iz viđenja iz nekih drugih postava. Meni su, stoga, svirači bili baš okej u svojemu tmurnome sjeverozapadnome punk-rocku, ali zaludu sve to kada pjevača prvo nisam uopće vidio - pjevao je sišavši s pozornice na pod kluba što za ishod uvijek ima udaljenje od svakoga tko stoji dalje od prva dva reda - a cijelo vrijeme ni razumio. Svoju šalicu post-tinejdžerskog angsta volim malo zašećerenu. Drugi sinoćnji bend su bili Kiper koji se, logično, i nisu mogli nadati fokusiranijem pristupu publike, ali su svejedno odsvirali vrlo dobar set koji ih potvrđuje kao jedan od najaktivnijih aktualnih malih bendova u gradu. Čini mi se samo da im godine i iskustvo, isti oni katalizatori atraktivnoga melodičnoga zvuka kakav im krasi pjesme, u ovome takozvanome tržišnom smislu igraju protiv njih. Njihovi vršnjaci naprosto nemaju više vremena ili volje za aktivnije participiranje na sceni, a neki novi klinci vide da prepečeni veterani pripadaju negdje drugdje. Muzika im je, međutim, dobra, a to je i meni i njima najvažnije.