U posljednje mi se vrijeme nekoliko puta dogodilo da sam pojedine koncerte dijelom doživio i kao zamjenu kućnom slušanju izvođača koji su ih odsvirali, bilo to podsjećanje na albume koje si neko vrijeme nisam zavrtio, startno upoznavanje s nečijim radom ili nešto treće. Omiljeni zagrebački garažni veterani Erotic Biljan & His Heretics jedni su od pionira mojega takvog doživljavanja svirki, jer sam uvjeren da sam im uživo pogledao više koncerata negoli što sam kod kuće puta slušao njihove studijske albume, oba vrlo čvrste i vrlo vjerne ilustracije bendova strastvenoga znojnog prženja, koje i u kućnom kontekstu prije svega služe kao podloge kakve energične aktivnosti, na potezu od čišćenja stana do tuluma. Naravno, takva je muzika uživo uvijek bolja u onome smislu koliko je na taj način bliža svojoj esenciji, zbog čega s radošću planiram odlazak na svaki bendov koncert, iako ih nekad i propustim. Baš kao i na posljednjem koji sam gledao, onome postbožićnome u Spunku, Hereticsi su i sinoć u Vintage Industrial Baru (pedesetak ljudi spočetka nastupa do njegova se kraja sat vremena poslije barem poduplalo) probranoj selekciji svojih najpouzdanijih aduta – 'Kerosene Lips', 'Rock'n'roll Revolution No. 5' i ostale – pridodali nekoliko novih stvari. Prevelikih odstupanja od izvorne garaže nema, iako su osim samom svojom pojavom navedene pjesme program osvježile i svojim nešto više swingin'/groovy prizvukom. Da izvrtanjem naslova jedne od njihovih najboljih pjesama prokažem pravu istinu, iako se prikazuju kao žrtve zapravo su Hereticsi bili ti koji su Vragu ukrali njegove ploče. Osim što se ispostavilo kako tip ima baš dobar muzički ukus, njegovi su vinili bili na samoj granici topljenja, koje se nastavlja odvijati gonjeno vrelim rokenrolom ovoga odličnog benda. Bonus za redovite posjetitelje bila je obrada pjesme 'Street Survivor' kultnih The Flaming Sideburns, izvedena čak dva puta, drugi put na zasluženom bisu.

Baš kao i dan prije, i sinoć kasno Gogo na Vintageovo stiže – ali za razliku od jučer ovaj sam put to učinio svjesno iako nikako ne i namjerno – pa sam uvodnom nastupu obećavajućih rokenrol huligana Eke Buba uhvatio tek posljednjih petnaestak minuta. Ne znam da li mi se samo zbog te ubitačne kratke doze njihova sinoćnja svirka svidjela nemjerljivo više negoli kada sam ih gledao prvi put, ali onomad naslućeno preveliko i nepotrebno naslanjanje na komšijsko kulerisanje sinoć je, osim u tekstovima ali ovakvome uličarskom rokenrolu tekstovi nisu najnužnije oružje, bilo gotovo potpuno zamijenjeno rokerskijim krajem izvornog '77 punka, odnosno čak i njegovih američkih prethodnika. Moj favorit u tročlanoj postavi definitivno je gitarist (bend čine redom mladci od svojih najviše dvadesetak godina, procijenio bih), naoružan svim najjebačkijim pozama i motima, kojima nadograđuje deračku raspjevanost svojih rifova. Ili je zapravo istina obrnuta, pa se kvalitetom svirke dodatno ukrašava ono ključno, izgled koji odaje da se svirac rodio držeći gitaru u ruci? Filozofirat ćemo drugi put, sada dečke moramo nagraditi pozivom natrag na bis na kojem će s golemim uživanjem razvaliti legendarnu 'Born To Lose' (ili 'Born Too Loose', uopće više ne znam u kojom smo sad fazi po pitanju imena i prave verzije) velikog Johnnyja Thundersa (s albuma 'L.A.M.F.' grupe Heartbreakers, one u kojoj Walter Lure jest svirao, za razliku od Mikea Campbella koji nije, nego je svirao u bendu umalo identičnog imena The Heartbreakers, koji prate Toma Pettyja, što sam u izvještaju s koncerta The Men vrlo nemušto iskoristio kao foru koja je mogla zbuniti revnije čitatelje). A kad tu pjesmu bend odsvira kao da ima ne samo sve pravo ovog svijeta nego i obavezu to učiniti, onda u tome bendu svakako ima nešto.