Moj neočekivani subotnji koncertni provod zapravo je započeo prilično očekivano, jer su svi iole upućeniji mogli pretpostaviti kako Krankšvester neće imati previše problema s rasprodavanjem Attacka, pa je ulaznice bilo uputno osigurati na vrijeme. Samo, kako dotičnima uopće nisam nešto posebno naklonjen, moja pristojna želja da ih uživo predanije i koncentriranije poslušam i na samostalnom nastupu, da sve svoje impresije ne crpim samo iz slučajnog odabira pjesama koje su mi preporučivali uglavnom ljudi koji me bolje ne poznaju i onog podbačaja kad su bili predgrupa Dječacima u Tvornici, nije povukla i pravovremenu brigu oko sređivanja upada. Dok sam se ja pokrenuo, Attack se već napunio onima čija je prisutnost imala više smisla, a meni se kao moguća zamjena koncertne zabave ukazala istovečernja svirka Renata Metessija i Zvijezda u friško otvorenom Vintage Industrial Baru. Pa, zašto ne, rekao sam si, nekoliko Metessijevih hitića neće mi smetati, čak ni ofucana 'Nikol', koja nikad i nije bila neki komad, a time se otvorila i dobra prilika za provjeru novoga koncertnog prostora. Mjesto mi se prilično svidjelo, pogotovo ovaj dio kafića, s time da nemam ni ništa protiv efektno odvojenog (čuješ da se svira, ali ti ne smeta buka ako želiš samo sjediti i pričati) prostora namijenjenog svirkama. Možda je za nijansu prevelik (500-600 ljudi stane komotno, ako ne i više), ali bi ga forsiranje programa vikendom i cijena ulaznica prihvatljivih i slučajnim prolaznicima (preksinoć tek 20 kuna) moglo dodatno puniti.

Nisam se sam sebi bio ni pošteno nasmijao zbog gerijatrijske destinacije izlaska u odnosu na prvotno planiranu mladost-ludost, kad sam skužio kako zajedno s brojnim 50-something parovima i nešto razbacane mlađarije (sve skupa sigurno nekoliko stotina prisutnih) iz svega glasa pjevam dvije uvodne pjesme Zvijezda (uz Metessija sam prepoznao samo basista Gerru, ali ostatak originalne postave ionako ne bih, pa po tečnosti svirke i usredotočenosti repertoara na materijal s početaka karijere zaključujem kako je i bila riječ upravo o toj postavi), i to one kojih bih se teško prisjetio nabrajajući iz glave najpoznatije pjesme grupe. Za razliku od nekih drugih YU-zaslužnika, Zvijezde nikad nisam slušao redovito i uredno, iako su očeve i stričeve kolekcije ploča sadržavale i njihove naslove, ali izgleda da je i nešto rjeđa izloženost rezultirala pamćenjem čak i manje izlizanih pjesama od spomenute 'Nikol', 'Narodne' ili 'Ne pitaj za mene', preuzete od Metessijeve prethodne Patrole. 'Pravovjerni plesači' su me svojim refrenom podsjetili na prvih trinaest i pol godina zagrebačkog života – s time da mi je prilikom ponavljanja pjesme na refrenu jedna prijateljica vadila mast informacijom o svojem povratku u stari kvart oko Zapadnog kolodvora – a ostatak prve trećine koncerta mi je suzbio sve dvojbe o opravdanosti dolaska. Neki budući koncert benda ne bih nikome preporučivao baš pod svaku cijenu, ali još bih manje to napravio s izbjegavanjem.

Specifičan izraz Renatova lica i njegovo gibanje po pozornici iz stražnjih je redova nalikovalo na one japanskih zaljubljenika u zapadnjački rokenrol, što jest fascinacija za koju je Metessi vezan od najranijih dana svoje karijere, jedna mu ruka privezana springsteenovskom oznojenom maramom, druga tankim kravatama powerpopa Los Angelesa spočetka osamdesetih. Bend danas kao pravovjerni plesači rokenrola zvuči možda čak i više nego ikad prije, jer su iz zvuka grupe izbačene i sve one podloge na sintićima podlagane pod žustre gitarske himne asfalta kakve je Metessi pisao ili, u ne baš rijetkim slučajevima u kojima karakteristične američke motive nije uspijevao najsmislenije prevesti i prilagoditi domaćim specifičnostima, pokušavao pisati. Nikakvih hard rock eskapada ionako nikad nije ni bilo, a i blues je posve ispario, osim u tragovima sitnog ušivanja 'L.A. Woman' u kraj jedne od izvedenih pjesama. Očitu i čujnu opčinjenost Springsteenom i Strummerom Metessi je garnirao i posvećivanjem pjesama Wilku Johnsonu i KUD Idijotima, što se sve sasvim lijepo spojilo u sliku čovjeka koji u svojim pjesmama ne spominje samo Beatlese i Stonese, nego citira i The Dream Syndicate.

Od početnog oklijevanja preko ugodnog iznenađenja zbog svega sam navedenog bio pristigao i do iskrenog uživanja, ali me je drugi dio regularnog dijela koncerta natjerao da malo pritisnem kočnice, promptnim preobražajem benda koji je lakoćom dokazivao Renatovu autorsku autentičnost u vrlo kompetentan cover band. Nikad me nećete čuti kako govorim išta protiv 'Should I Stay Or Should I Go', a i Stublićeva 'Dijete ulice' spada u nešto opskurnije a jednako dobre stvari Filma, ali 'Užas je moja furka' valjda više ne izvodi ni Pozdrav Azri, da ne spominjem koliko su svježe onda zazvučale bendove vlastite 'Rockabilly Boys' i 'Mjesto pod suncem', izvedene kao oaza autorstva u bloku obrada. Izbacivanjem tih nekoliko izvedenih obrada, kao i ponovljenih pjesama na bisu, trajanje koncerta svelo bi se na sjajno tempiranih sat vremena, i to ispunjen pretežito pjesmama koje promašenoj procjeni da se u nas najbolji rock svirao u osamdesetima čak i daju nekog kredita. Set lista: Pravovjerni plesači – Koji film sada vrtiš u glavi – Duhovi u noći – Grad i njegovi anđeli – Zaboravi – Ne pitaj za mene – Nikol – Sve je u redu – Dijete ulice – Užas je moja furka – Rockabilly Boys – Mjesto pod suncem – Should I Stay Or Should I Go – Narodna – Jablan – BIS: Ne pitaj za mene – Pravovjerni plesači – Nikol