Moju sinoćnju dvojbu oko odluke čemu posvetiti svoje večernje vrijeme i muzike žedne uši, indieju ili rokenrolu, dodatno je otežavala činjenica što se ni Dark Dark Dark ni The Subsonics niti izdaleka ne mogu proglasiti mojim omiljenim bendovima, nego tek grupama čiji rad cijenim, vjerojatno bez mogućnosti da naš odnos preraste u nešto osjetno više. Ispred pretpostavljenog divljanja za izgaranje negativne energije odabrao sam meditativnu utjehu, dijelom determiniran i štreberskim instinktom poštovanje ranije uglavljenog rasporeda. Jednom kada su Dark Dark Dark u škrto posjećenoj Močvari (sedamdesetak ljudi) svoj lijepi set započeli, kao i kada su ga sat vremena poslije odmjereno priveli kraju, ni najmanje nisam preispitivao donesenu odluku, ali me je zato čekanje njihova nastupa umalo pa bacilo u teški očaj. Jer umjesto da sam slušao bilo koji bend koji svira normalne pjesme, u ovom slučaju The Subsonics, jadan ja sam zakašnjeli početak tamnih zvijezda večeri čekao uz brutalnu dosadu neobuzdanih eksperimentatora North America. Vidio sam da se dvojica blizanaca sami proglašavaju prog-rockerima čija vrludanja pokatkad preplaše i njih same, što je opis koji kužim, ali s kojim se istodobno ni najmanje ne slažem, jer njihov je zvuk na mene imao zamalo dijametralno suprotni efekt – nisu me prestrašili nego razjarili. Također, prije nego progresivno dečki više zvuče regresivno, i to ne u onom slatkom smislu tri-akorda-i-tri-minute reakcije, nego u smislu povratka u pretpotopno doba u kojem se svačije drndanje doživljava kao legitiman autorski iskorak hrabrog umjetnika. Imate muziku i onaj drugi žanr, e baš taj sviraju North America, a nisu se svidjeli čak ni Davoru, što znači da doista nemaju opravdanja. Nije mi nitko kriv, mogao sam prvo do Attacka.

Srećom, gore spomenuta utjeha koju sam se nadao primiti od prigušene kontemplacije Dark Dark Dark djelovala je i u smislu njegovanja netom oštećenih slušnih kanala, pa mi je već do kraja uvodne 'The Great Mistake' ispario svaki trunak negodovanja. U bend karizmatično-sramežljive None Marie Invie nisam sumnjao zbog ipak postojećih tragova inferiornijeg materijala na albumu 'Who Needs Who' (jedini koji sam slušao), koliko zbog osjećaja da se više negoli o punokrvnoj grupi radi o skupini planski okupljenih studijskih profesionalaca. Stoga me svakako ugodno iznenadio organski fluid bendove svirke, kojim su čak i sporije kompozicije, kao i one koje na snimci opasnost monotonije ne uspijevaju otresti do kraja, uživo prometali u stvari kojima je bilo teško odoljeti. Smještanje pjesama koje bih u dobroćudnim trenucima usporedio s Beirut a gunđajući s DeVotchKa između svojih ponajboljih komada, koje kao da neka leftfield-diva poput Laure Nyro svira u pratnji tihih dječaka u kariranim košuljama, poništilo je i mogućnost da koncert prijeđe u neželjene jidiš/Prag/medvjed/cirkus vode, kakve podnesem samo u drugom dijelu lijepe 'Who Needs Who'. Nonin fascinantni glas najviše do izražaja dolazi u 'Hear Me', koju upravo on drži iznad površine, te 'Meet In The Dark' s vijugavim skoro pa vokalizama unutar pojedinih slogova, no meni su najbolje bile pjesme u kojima joj je muška četvorka osjetnije asistirala (tip u sredini jednu je dionicu odradio paralelno svirajući harmoniku i trubu, što me nagnalo na brzinsko preispitivanje postojanja smisla i bitka, jer očito da gitare više nisu dovoljne). 'How It Went Down' stražnjim je putovima potajno stigla do katarze, a old school country shuffle najdraže mi 'What I Needed' opravdao je nazivanje jedne druge pjesme benda imenom kraljice Patsy Cline. Nakon pozdravne obrade 'Running Up That Hill' – neki bi moju procjenu da je zvučala bolje od izvornika doživjeli kao svetogrđe koje treba istjerati vilama pa ću se zaustaviti na vrijeme – Dark Dark Dark su se na zasluženi bis vratili kako bi odsvirali i jednu novu pjesmu, koja će mi, kao i cijeli fini koncert sam, lako održati postojani interes za grupu i na sljedećim izdanjima.

Foto: Dražen Smaranduj