Od svih mnogobrojnih puta kada su mi neupućeni, zabludjeli i gluhi prigovarali da u svojim koncertnim kronikama pišem pizdarije (ovo kada me kritiziraju da pišem stilski loše uopće ne doživljavam kao relevantno), prošlogodišnje brontulanje oko mojeg iznošenja istine po pitanju tadašnjeg koncerta The Jim Jones Revue zapamtio sam najbolje. Jedan od osnovnih razloga mojeg igranja slona klasičan je i nužan križarski rat protiv ostalih prodavača magle koji mladost lažu svojim nerazumljivim propagandama, ali drugi je, priznajem, rezultat povrijeđenog ponosa. Naravno da svi imamo pravo na svoje doživljaje i svoje interpretacije onoga što smo upravo čuli, ali tvrdnja da sam ja neki mekani indie-šminker koji nema pojma što je rokenrol me bila malčice uvrijedila. Ne zato što jednim dijelom nije istinita – ovo pišem uz playlistu na kojoj se kočopere Camera Obscura, jer imaju novi super album, i Stray Dogg, jer večeras svira u Močvari – nego zato što je dopirala iz krugova ljudi koje uopće ne viđam na svim onim slabo posjećenim garažnim rock koncertima u malim ili manjim zagrebačkim klubovima, a kojih sam redovit gost. Jebiga, prijatelji, mene rokenrol zanima i kada ga svira bend koji novinari u sprezi s organizatorima bjesomučno ne najavljuju kao najbolji živi bend na svijetu, sve da to i jest istina. Iako u ovom slučaju nije.

Neočekivana iskakanja iz planiranog rasporeda i uskakanja različitih obaveza u moje prethodne dane, a zbog čega o drugome zagrebačkom koncertu The Jim Jones Revue, održanom u petak (predgrupi Sheitans uhvatio sam tek jednu pjesmu), pišem tek sad, zapravo su se prilijepila na svjesno donesenu odluku da ovaj put ne požurim s izvještajem, nego da pričekam što će napisati ostali komentatori, kada se već ovaj put gotovo nitko u mainstream medijima nije prihvatio opširnije najave. Što, bend je u godinu dana prestao biti sjajan živi bend koji zavrjeđuje najavu? Bilo kako bilo, u reportima sa svirke naišao sam na konsenzuse oko dvije stvari; prva je ideja kako su upravo The Jim Jones Revue jedan od bendova koji klincima mogu pokazati što to jest pravi rokenrol, a druga je bila potpuna nebuloza, a to je, kao, nepošten odnos publike koja zbivanja na pozornici nikako nije pratila na način koji bi bendu odgovarao. Mislim, pa nije publika u dvorani da bi ispunjavala želje bendu, nego da bi od benda doživjela ispunjenje poneke od svojih želja. Kada osjetiš bendovu energiju i ljepotu njegovih pjesama, onda ćeš svakako reagirati na jedan ili drugi način, povratna reakcija se tako i zove baš zato što je povratna. Jednako u petak kao i lani, The Jim Jones Revue naprosto nisu uspijevali održavati intenzitet tijekom cijelog nastupa, pa čak ni tijekom cijelih pjesama, koje redovito otvaraju eksplozivni rifovi, ali koje se vrlo brzo nakon toga uljuljkaju u neki uvijek isti srednji tempo kontroliranog divljanja. Prvi redovi jesu bili ispunjeni fanovima koji su plesali i skakali, ali veći dio ostatka ovaj put malo slabije (i dalje je to jako dobro, barem nekoliko stotina ljudi) popunjenoga pregrađenoga velikog pogona Tvornice napučivali su mirniji promatrači. Taj sitan pad u posjetu, kao i vatrenosti reakcije, svakako je osim klasičnom koncertnom poplavom u gradu bio determiniran i lanjskom ne pretjeranom uvjerljivošću benda, koju sam već spominjao.

Samo što je ovaj put bend ipak bio nešto bolji. Ne, ovom prigodom ne planiram uskakati sebi u usta, neću sad odjednom preokrenuti ploču i početi propovijedati njihov gospel, nego se ponovno pokazalo koliko pomak u očekivanjima rezultira i pomakom u doživljaju. Iako sam bend bio poznavao po prosječnim, ali solidnim albumima, najavama o garažnom spektaklu koji nas očekuje sam želio vjerovati, jer mi je uvijek draže biti na dobrome negoli na lošem koncertu. Raskorak do onoga što sam tada čuo moje je razočaranje činio većim, tolikim da ove godine od koncerta nisam htio ništa drugo doli finalnu potvrdu jesam li lani pretjerao u kritiziranju. Tako da me bend nije ni mogao ponovno iznervirati, osim eventualnim potpunim tehničkim šlamperajem ili pukim odrađivanjem, što se ovoj ekipi vrsnih svirača i strastvenih fanatika ipak ne može dogoditi. Plus, regularni je dio koncerta trajao milostivo kratko, tek 45 minuta, da bi ubacivanjem u dodatnu brzinu, gonjenu benzinom ludila Jerryja Leeja Lewisa i groznice Jeffreyja Leeja Piercea, bend na dvama bisevima pokazao kako doista može klincima, a i nešto starijima, objasniti što je to rokenrol. Samo ne i koliko lijep, moćan, zavodljiv i snažan može biti. The Jim Jones Revue zvuče kao da su u izvorne varijante rocka i njihove kasnije pravovjerne izvedenice toliko zaljubljeni izdaleka da zauvijek ostaju fascinirani blještavom, primamljivom, opasnom fasadom, ne ulazeći duboko u samu srž jer ih površina zasljepljuje toliko da se odmah primaju instrumenata i pičenja. Zato svi elementi zvuka i imidža i jesu izvedeni besprijekorno, ali se srce i krv ne uspijevaju probiti kroz seks i znoj. Nekad to jest dovoljno – meni je u petak bilo, kao prigodna pozadina ispijanju piva nakon pobjede u kviznom derbiju – ali nikad ne može biti sve, a rokenrol nije rokenrol ako nije sve.

Kolateralna žrtva ovog odgađanja ispao je subotnji koncert novih zagrebačkih indie dječaka Eddie Would Go, održan u sklopu Žura, koji je svoju standardnu šetnju od Griča do Prostora do ovaj put završio u prostoru do Prostora do, dakle u Spunku. Eddie Would Go su kvartet pristojnih studenata koji svoj pop-folk sviraju neuobičajenim instrumentarijem – uz dvojac gitarista i povremena gostovanja violinistice na ćudljivijem dijelu repertoara, iskorak iz očekivanog se najviše očituje na ritmu koji se udara samo po jednom bongosu ili nekome njegovu rođaku te pjevačevim ukulelama. Otprilike pola pjesama, među kojima i slatki hitić 'Island', doista fino diše kroz takvu prozračnu zvučnu sliku provjetrene sobe, pri čemu se pjevačev pomalo afektiran glas prema ostatku aranžmana postavlja slično kao Eef Barzelay u Clem Snide, ali u drugom se dijelu odsviranih pjesama čulo koliko im trebaju bubnjevi, koji su i Matiji i meni naprosto odzvanjali iskustvenom memorijom prilikom one sjajne višeminutne solaže u jednoj od pjesama pri kraju. Upoznavši članove grupe, Matija je došao i do informacije kako nismo ništa pretjerano umislili, jer udarač upravo radi na nabavljanju svojeg seta, koji bi ukupan zvuk benda iz sfere snalaženja s onim što je na raspolaganju trebao u potpunosti prebaciti na područje onoga što se želi. Kad smo već kod dragog prijatelja, uključivanje harmonike i violine me podsjetilo i na same Marshmallows, odnosno njihovu specifičnu vikendašku melankoliju, a to je ugođaj koji kod mene uvijek pali, zbog čega bendu lakoćom opraštam nekoliko blago dosadnih pjesama.