S obzirom na njihov, koliko sam danas nadoknađujući propušteno uspio dokučiti, beskompromisan DIY pristup i posljedičnu usidrenost u europsko muzičko podzemlje, nije uopće čudno da za danski power-mod trio The Movement nisam čuo sve do prvih najava za njihov sinoćnji koncert u Attacku. Koliko god neumorno kopao, na neke bušotine ipak ne prispijem na vrijeme. Međutim, s obzirom na muziku koju sviraju - brz, glasan, nezaustavljiv '77 rokenrol, koji se može usporediti s cijelim nizom poznatijih imena i meni dragih bendova - moja se ignorancija doima i kao propust, srećom ipak ne toliko ozbiljan da ne dobijem drugu priliku. The Movement su me sinoć u vrlo solidno popunjenom klubu prilično zabavili, podsjetivši na blagodati otkrivanja dobrih bendova u najviše gluho doba tjedna, ponedjeljak navečer poškropljen kišom purgericom, iako bi se kao uspješno pogođen izlazak pokazali i u eventualnim ostalim svirkama obilato nakrcan vikend.

The Movement svakim zvučnim i vizualnim detaljem odaju počast britanskoj žestokoj šminki na potezu od The Who i The Kinks do The Jam i The Clash, što je težina koju na svojim leđima podnose bez ikakvih problema, iako se iznad nje, kao ni mnogi drugi srodni bendovi - spomenimo prošlogodišnje goste Guitar Gangsters - nikako ne uspijevaju uzdići. Jedan od problema je pravocrtno garenje koje ne poznaje koncept kočnice, jer je nakon prvih nekoliko pjesama koje odlično zvuče teško ostati jednako očaran onima koje ih slijede, a čiji rifovi i melodične pumpajuće bas dionice zvuče gotovo identično. Nemam nikakvih prigovora na račun kompaktnosti stila, koliko mislim da bi bendovu scenskom nastupu pripomogla poneka mekša, kontemplativna skladba kakvima je najveći im idol Paul Weller bio sklon u malo kasnijim fazama karijere. Međutim, održavanje koncerta u pravovjernoj underground rupi kao i hvalevrijedno socijalističko agitiranje u tekstovima ipak odaju bend kojemu je na umu nešto drugo, a to je nonstop akcija plesanja za revoluciju, u skladu s imenom grupe. Parole koje sačinjavaju dobar dio angažiranih tekstova zapravo su vrlo lijepo sjele na himničke melodije, koje bi bile i još uvjerljivije i primjetnije da se pjevačev glas vrlo često nije gubio u neprikladnom grgljanju. Ne bih se uopće začudio da ga je izgubio na nekoj od brojnih postaja neumornog turiranja, jer se ovaj bend na pozornici ni najmanje ne štedi, a o uloženoj profesionalnosti svjedoči i njegovo odijelo rašiveno pod desnim pazuhom, da brojne vjetrenjače po svojem Rickenbackeru vrti uz što manje otpora. A možda mu je samo puklo, što istu stvar potvrđuje iz drugog kuta.

Prije glavnog benda program su otvorili domaći nadolazeći surferi Pistolrays, na lajnap vjerojatno uključeni prijateljskim vezama vlasnika njihove izdavačke kuće, evokativnog imena Gliss Records, a koji je dojmljiv nastup svojih pulena okrunio prodajom dvoznamenkastog broja komada nastupnog EP-ja "Moon Riot". U omjeru stilske i kvalitativne podudarnosti, ipak je važnije da se poklopi ova druga, a Pistolraysi su sinoć ponovili sve ono čime su me kupili kada sam ih prije pola godine gledao prvi put, dodavši u smjesu za laštenje svojih dasaka novu dozu zaigranog samopouzdanja kao i udio gostujućeg saksofona. Polusatna doza reinkarnacije izvornoga kalifornijskog surf-rocka najviše je što osobno mogu podnijeti a da ne počnem razmišljati o povlačenju na suho - pojavu Pistolraysa u najavama nekih budućih koncerata ću stoga uvijek dočekati s naklonošću.