Malo je koje trljanje soli na ranu iritantno poput natjecanja naših medija u pronalasku uvijek novih usporedbi koje bi nam imale potvrditi kako danas svi skupa živimo lošije nego prije nekoliko godina. Potrošačka košarica, broj hamburgera u Meku, benzin, ne znam, rastezljivost kondoma, dužina špigeta i što li sve ne. Znamo i bez mazohističkih dokazivanja, molim lijepo, ali stara dobra o pridruživanju uslijed nemogućnosti pobjeđivanja vrijedi i ovaj put. Moja recesijska ilustracija muzičke je prirode i pokazuje kako se u nešto sitno viška od dvije godine vrijednost benda spusti s oko 250 ljudi u potpuno razgaljenoj Mediki na tek sedamdesetak prisutnih preksinoć u KSETu. Ne znam što se statusu sjajnog Nothingtona dogodilo u međuvremenu – u kojem su, zapravo, snimili i još jedan super album – ali iskreno sam očekivao ispunjen klub i posljedičnu vatrometniju atmosferu, koju širokim prostorom razbacani fanovi naprosto ne mogu uspostaviti čak i uz najbolju volju, najglasnije refrene i najprolivenije čaše. Da nije stvar u bendovima koji su popunili program? Teško, za vrijeme defilea nebitnjaka prije dvije godine većina je ekipe ionako pila u dvorištu, a jednako tako sumnjam kako je nekoga od preksinoćne zabave odvratila činjenica što uz Nothington sviraju i Independent Progress i Hudson Falcons. Mislim, jeste li ikad uopće čuli za njih? Nisam ni ja.

Odnosno, do najave ovoga koncerta nikad nisam čuo samo za Independent Progress, što me nakon poslušane im svirke uopće ne čudi, jer su svojim neoriginalnim zvukom gotovo pa redefinirali pojam generike u vremenima u kojima ionako nitko više nije originalan. Hudson Falcons je, s druge strane, ime na koje jesam nailazio u ponekim preletima i pregledima, pa sam ih iz nekog razloga pogrešno smjestio u mentalnu ladicu s ostalim modernim melodičnim bradama koje jednom doista mislim provjeriti, kad se ukaže prilika ili vrijeme. Prva sumnja u točnost te slike rodila se kada se ispostavilo da pedesetogodišnji bradonja s naočalama i maramom oko glave, koji se pomalo šepajući vucarao po klubu, nije vozač ili menadžer turneje, nego frontmen benda, imenom Mark Linskey. Prilično sam siguran da se zajebancija o kasnom cvjetanju ili još kasnijem paljenju nije motala samo mojom glavom, ali u nepovrat ju je otpuhalo nekoliko rafalnih sekundi koje su uslijedile. Mi smo Hudson Falcons i sviramo working class rock'n'roll!, zaderao se Mark i stropoštao u uvodni rif tolikog intenziteta da je i sam ostao dobro protresen strujom, mijenjajući šepanje svojeg godinama i putovanjima istrošenog hoda u lebdjenje/klizanje pozornicom koja ovako prekrasan rock'n'roll nije ugostila tko zna otkad.

Kako je moguće da mi je ovakav i ovoliko dobar bend izmicao u svih svojih 15+ godina karijere? Linskey je legenda starog kova i stare ali poletne duše, čovjek koji iskreno vjeruje kako su mu život spasile upravo električne gitare i stihovi o važnim stvarima. U tome svjetlu, nema se smisla pitati otkud mu volja tumarati Europom u društvu dvadeset godina mlađe mularije. To je ono što on radi da bi se osjećao dobro, a s obzirom na to da mu pratnju uz bend čini i simpatična buca od supruge zadužena za merch, što mu uopće više treba? Grgljavo hrapav vokal praćen energetskim bombama na raskrižju putova koji vode od cowpunka, sixties garaže, kantautorskih struktura i domicilnom mu New Jerseyju svojstvenih prskalica soula, koje proizvode stokilaš u crvenoj majici s natpisom Solidarity i njegov macanski bend (bubnjar još jedna iskusnjara, pomalo zatvorske stature, plus basist i gitarist Independent Progress koji su u tih deset minuta između nastupa nekim čudom prosvirali) – mislim, što vi zovete rokenrolom? Hudson Falcons zvuče kao da Bob Dylan u pratnji Crazy Horsea svira najbolje iz repertoara Jasona Ringenberga ili Stevea Wynna, i to ne samo zbog paralela u zvuku, nego još i više zbog svježine i uvjerenja kojima rocku daju usta na usta. Hey, hey, my, my, doista. Moram se pohvaliti da mi je poslije svirke Linskey prišao i, pokazujući na moju majicu, konstatirao kako su Marah najbolji bend na svijetu, čiji koncerti izgledaju onako kako zamišlja da su početkom sedamdesetih izgledali Bossovi. Kako da onda ne kupim kompilaciju 'Sleep, Drive, Rock 'n' Roll, Repeat' (ali, kakvo ime! Sve je jasno) i već se dva dana u njoj ne davim? I kao da to nije bilo dosta, legenda me još dočekala na izlazu iz kluba i poklonila mi download karticu za aktualan mu prošlogodišnji album, u znak zahvale! Teško da će se Hudson Falcons u Zagrebu pojaviti još koji put, ali tad ih ni u kojem slučaju nemojte propuštati. To je naredba.

Jebiga, došavši na stejdž sa startnim minusom od petnajst razlike, bilo je očito kako Nothington pobjedu nad veteranima mogu izvojevati samo naglašavanjem svojih najjačih strana – brzine, strasti, melankolije – zbog kojih sam ih prije nekoliko godina i zavolio. Mudrovali nisu ni najmanje i učinili su upravo to, ispipavanjem terena novom pjesmom 'Far To Go', da bi se odmah potom dohvatili hitova s prethodne ploče. Reakcija publike bila je podjednaka kod svih stvari, a pjevali su brojni, od pankera koji su poluuspješno pokušavali zapodjenuti šutku u prvim redovima do starije sijede gospode (ne zajebavam se na svoj račun, doista je bilo takvih scenskih zaslužnika) smještene malo pozadi. Logično, Nothington nominalno i bez suvišnog kompliciranja jesu romantični melodični panksi, ali u akordnim naguravanjima njihovih pjesama i obalnoj ranjivosti njihovih melodija mnoštvo je dokaza da mladost nisu provodili isključivo uz ploče koje verificiraju čru-status u šporkim rupama diljem planeta. Možda je baš zato posjet ovaj put podbacio? Ono, previše underground za normalne, premalo pank za pankere? Ne znam zašto bi to ikome smetalo, ali mislim da jesmo na pravom tragu, i dok nam brački Chris Matulich svojim njonjavim glasom poje o svojim nesigurnostima i dok nam Smaranduj-lookalike Jay Northington markantno dokazuje kako je naučio sve lekcije koje mu je život bacio pod noge. Žao mi je što u 45 minuta programa nije ušla moja omiljena 'Awake For Days', ali flaster marke 'St. Andrews Hall' efikasno je zaustavio i to krvarenje. Set lista: Far To Go – The Ocean – A Mistake – The Escapist – Bottom Line – Where I Can't Be Found – Not Looking Down – Last Time – Don't Have To Wait – End Of The Day – St. Andrews Hall – Where I Stand – BIS: Stop Screaming – Territorial Pissings (da, Nirvana)