Metalcore je jedan od onih žanrova pod kojim se okriljem nalazi vrlo širok dijapazon bendova. S jedne strane tu spadaju Converge i Every Time I Die, izrazito tehnički nastrojeni sastavi s čvrstom pozadinom u punk zajednici, čija je jedina zajednička točka s metalcoreom to što sviraju ekstremnu muziku koja se jednostavno ne može drukčije klasificirati. Na drugom kraju spektra nalaze se br00tal bendovi opsjednuti breakdownovima, scenskim etiketama i priređivanjem što efektnijeg nastupa. Takav pristup stvorio je strahote poput Bring Me The Horizon ili Black Veil Brides koji su skoro samostalno uništili svako pozitivno mišljene o cijelom žanru. Od svih tih br00talnih izvođača jedino se Comeback Kid uspio uzdići iznad zadanih okvira i stvoriti zvuk koji je zanimljiv i ljudima koji nisu zagriženi fanatici.

Zbog razvoja događaja izvan moje moći, i na moju veliku frustraciju, nisam stigao niti na Free Ride ni na Life In Peril. U načelu ne volim negativno govoriti o lokalnim bendovima, pogotovo ako sam još i propustio njihov nastup, ali zadnji put kad sam gledao Free Ride bio sam sve osim oduševljen. Zvuče kao skupina obožavatelja Bon Jovija kojima je netko jedan dan predložio da počnu svirati hardcore. Za razliku od njih Life In Peril jedni su od najboljih domaćih sastava te u svojoj svirci vrlo vješto izbjegavaju sve stereotipe koji zagušuju ovaj tip muzike. Vjerujem da su svoj nastup odradili i više nego korektno, pogotovo ako su u setlistu ubacili "Linoleum", NOFX-ovu himnu koju su svirali na prijašnjim nastupima. U trenutku kada sam se konačno probio do Močvare, unutra me dočekao zanimljiv prizor. Za razliku od velike većine koncerata, ovdje sam mirne duše mogao izjaviti da sam među starijima u publici. Bez da ulazim u nepotrebne detalje, to bi značilo da su u duboko ispunjenom prostoru dominirali srednjoškolci, uz tek ponekog scenskog veterana.

Parkway Drive na pozornicu su se popeli uz gromoglasne urlike svih prisutnih, popraćeni prilično simpatičnim balonima koji su letjeli na sve strane tijekom nastupa. Ako usporedimo njihov nastup s onim koji je H20 održao prije par mjeseca na istoj lokaciji, odmah je jasno da se radi o kompletno drukčijem pristupu iako muzički gledano vuku iste korijene. Na H20 publika se zabavljala uglavnom naguravajući i trgajući se za mikrofon u nadi da demonstriraju svoje vokalno umijeće. S druge strane metalcore dječurlija veselila se skakući u ritmu i plešući ples koji prakticiraju samo oni. Za sve neupućene metalcore ples izgleda kao da osoba pokušava rastjerati par napornih muha oko glave dok u isto vrijeme igra Dance Dance Revolution. Sigurno najsimpatičniji dio večeri došao je kada se približno sto ljudi sjelo na pod i počelo koordinirano veslati. Takvu tradiciju sam već jednom opazio na nastupu Scarred By Beauty, ali nikad u ovolikom broju i s ovolikom koordinacijom.

Što se same muzike tiče, ona se veoma brzo pretvorila u monoton niz istih tonova koji se ponavljaju u nedogled. Možda nisam najobjektivniji izvor s obzirom na to da sam odrastao slušajući suludu brzinu Strung Outa i Lagwagona, ali najveći je problem Parkway Drivea što se njihove pjesme jednostavno vuku presporim ritmom, sličnije jednom sludge metal bendu nego hardcore prvacima koje oponašaju. Upravo pjesme koje se odmiču od tradicionalne metalcore formule predstavljaju vrhunac nastupa. "Wild Eyes" i obavezni zatvarač regularnog dijela nastupa "Home Is For The Heartless" tako su na momenti uspjeli u meni izazvati trnce, kombinacijom kvalitetnih gitara i publike koja jednim glasom stvara količinu buke koju već dugo nisam doživio na nekom koncertu.

Daleko od toga da su Parkway Drive priredili loš koncert, dapače trenutačno ne postoji puno bendova koji ovakvu muziku sviraju kvalitetnije. Svi nedostaci nastupa mogu se pripisati ograničenosti samog žanra, i ta upornost da se drže granica kao pijan plota sprječava Parkway Drive da budu išta više od izrazito kvalitetnog žanrovskog benda.