Edu Maajku uživo nisam slušao već toliko dugo da na ovoj aktualnoj verziji Ruralne Gorile, porinutoj početkom 2009. godine, ne postoji ni jedan jedini izvještaj s nekog njegova koncerta, a nije nemoguće da tome periodu treba i nadodati koji mjesec, ako ne i godinu. Ne postoji jedan presudan uzrok mojem pauziranju, ali svi skupa – zasićenost stalnim odlascima prvih godina Edine karijere u uzletu, pankersko gunđanje da je nekad bio bolji, blagi zaokret u izboru podloga prema modernijim/bounceastim zvukovima, preklapanje datuma svirki s nastupima napetijih izvođača, blablabla – utjecali su na moje prepuštanje redovitog mjesta u dvorani odanijim fanovima. Uočavanje najava za njegove koncerte popratio bih mirnom ravnodušnošću, da bi me onda ova za koncert održan u petak (vikendima gotovo da više uopće ne stignem pisati, sori) neočekivano potpuno napalila – pofalio mi izgleda čovjek i njegove rime, zaželio sam se provjerene koncertne zabave koju svejedno nikad dosad, a ni u petak, nisam doživio kao tek iskusno držanje razine. Zagreb Edu nije gledao tijekom jednog ipak kraćega vremenskog razdoblja od mene, tako da se moja želja nije poklopila i s njegovom, zbog čega se koncert održavao u malom pogonu Tvornice, iako sam ja bio uvjeren kako će gorjeti i veliki. Međutim, moja se želja ipak jest poklopila s nečijom, onom najvažnijom, željom samog Ede, koji je kroz osamdesetak minuta odrepao zaista sjajan koncert, na pogonu MC-gladi za trganjem mikrofona kakvu je teško očekivati od zvijezde njegova statusa.

Održavanje koncerta u manjem prostoru, gotovo rasprodanom, cjelokupnu je atmosferu iz sfere rokerskog spektakla, u kakvima se Edo također vrlo vješto snalazi, vratilo na meni znatno miliji klupski ugođaj tvrdokornog hip-hopa, obogaćen muzičkom pratnjom koju je osiguravao samo jedan jedini čovjek, basist i gitarist i bubnjar u jednoj osobi, legendarni DJ Oli Dobolli. Leksaurini, a donekle čak i Edini naredni prateći bendovi, jesu bili jedni od rijetkih koji su uspijevali davati smisao ideji o hip-hopu izvođenom živim instrumentima, prevodeći beatove u gotovo hendriksovski vreo funk-rock groove, ali uza svu golemu energiju kojom bi isplivavao i poviše takve pozadine, Edo je ipak možda i ponajbolji reper kojega su ovi prostori – naravno, Edo je i prva zvijezda post-jugonostalgije – ikada dali, pa bi bila šteta kad bi se morao nadglasavati s rokerskom bukom. Petak u Tvornici pružio je obrnutu sliku, onu majstora koji opušteno prihvaća svoj bijes, stila negdje između DMX-a i Borisa Dežulovića, te zvučno vrlo širok raspon beatova nadgleda kao kružeći kondor. Pjesme klasičnijeg hip-hop beata zvučale su vrlo poletno i uvjerljivo, dok se kod ponekih stvari novijeg datuma i orijentacije prema modernijim hip-hop inačicama znala primijetiti određena mutnost u zvučnicima. Raspodijelivši repertoar napola između posljednja dva albuma i startne tri ploče – uz dodatak Kanđžijine 'Desno', izvedene nakon zajedničke 'Drukčiji' u najavi koje se Edo za nijansu previše uvijeno, ali kad podvučemo crtu ipak prilično izravno obračunao s ognjištarima iz u ime obitelji (namjerno malim slovima) – Edo je pokazao kako podloge sa znatno udaljenih polova žanra, koje najbolje ilustriraju Dashove i Kooladeove, lakoćom podvlači pod zajednički nazivnik, što je oduvijek bila odlika nepatvorenih vladara mikrofona.

Vjerujem da se upravo to ovoprigodno smanjivanje tima samo na DJ-a odrazilo i na širenje set liste na kojoj se našlo čak 25 pjesama, posloženih poput konstrukcije najboljih hip-hop partyja, mjestimično spajanih u medleyje – studijska dvočinka 'RaTaTa/Moj DJ' i for-the-laydeez niz od 'Volim te' do 'Šuldigung Sabine' – a drugdje odvajanih pjesmama drugih izvođača; neke reggae opskure nisam prepoznao, ali zato jesam odjavnu 'Is This Love', a nakon 'Gansi', pjesme koju inače ne volim jer gotovo da ne sadrži ni jednu jedinu čistu rimu, Oli je zavrtio čak i 'Sweet Child O' Mine'. Možda predvidljivo, ali svakako zabavno. Edin vlastiti repertoar zabavan je bio još i više, ponegdje prkosan, ponegdje melankoličan, ali predvidljiv nije bio nimalo, jer su se očekivanim crowd-pleaserima tipa 'Pržiiiii' (iiiiiiii) i 'Prikaze' pridodale i rjeđe izvođene 'Faca' ili 'Sevdah o rodama', s vrhuncima u čru klasicima 'Jesmo l' sami' i 'Sve prolazi'. Totema se Edo ovaj put nije laćao – 'Minimalni rizik' bi bio srušio krov, pa jest malo glupo da je bio izostavljen, ali za 'Mahira i Almu' možda je i bolje, jer ju je još uvijek nemoguće slušati bez minimalno knedle u grlu, što sam sad upravo provjerio pa se nemojte čuditi ako poneka slova do kraja teksta budu zamrljana suzama. A i nema se smisla vraćati teškim osjećajima kada je cijeli koncert, neovisno o tematskom sadržaju pojedinih pjesama, bio vrlo veseo i optimističan podsjetnik na rad ovog velikana. Čak mi je i drago što počesto zaboravim koliko je Edo dobar, jer me svako prisjećanje onda razori dvostrukim učinkom. Set lista: Panika – Imaš li ti šta para – Sretno dijete – Trpaj – Facebook – RaTaTa/Moj DJ – Drukčiji – Desno – Sevdah o rodama – Dragi moj Vlado – Daj mi ljubav – Ove godine slavim – Ovaj ritam volim – Faca – Jesmo l' sami – Sve prolazi – Mater vam jebem – Pržiiiii – Prikaze – Volim te – Bomba – Šuldigung Sabine – Gansi – Saletova osveta – No sikiriki

Photo by Communis/Ideologija (edomaajka.com)