Aktualan eponimni album grupe Rebel Star, koju bismo tehničkom preciznošću morali označiti srpsko-mađarsko-britanskom, a koju ću emocijskom preciznošću jednostavno nazvati našom, jedan je od najljepših albuma koje sam čuo cijele godine i ploča koja bi jednom kada benda više ne bude vrlo lako mogla biti ona na koju će upućeni upozoravati neinficirane znatiželjnike. Omjeravati je o svoje prethodnice ovom prigodom neću iz dva razloga; prvi je kompaktnost cijelog kataloga čiji je kontinuitet tematskih silnica lako bilo pratiti i na sinoćnjemu krasnom koncertu u &TD-ovoj polukružnoj dvorani, a drugi je znatno prozaičniji, moja vlastita nemogućnost čvrste preferencije jedne od dviju bezgrešnih kolekcija, nastupnog albuma "So" ili friškog "Rebel Star", pri čemu ni "Kalifonija" ne zaostaje previše, bivajući pokatkad nepravedno zanemarena baš poput srednjeg djeteta. Procjenu o ostavljanju baš najnovijeg albuma kao osobne iskaznice, dakle, ne temeljim na nekome eventualnome kvalitativnom ili napretku u uvjerljivosti, koliko na osjećaju da je riječ o albumu koji najtočnije pogađa žuđeni zvuk benda. Možda se i varam, što bi donekle potvrdilo i participiranje debija u sinoćnjem repertoaru gotovo sa svim svojim pjesmama, iako je dobar dio njih bio dodatno napet i učvršćen u rokerskije ruho svojstveno trenutačnoj četveročlanoj postavi, koja me je oduševila na prvom upoznavanju na Terapijinom festivaliću prije četiri mjeseca.

Čak ni vrlo dobra medijska kampanja u leđa nove ploče (na intervjue i recenzije nailazio sam na brojnim mjestima) nije pripomogla očekivanom rastu broja publike u odnosu na prethodne zagrebačke koncerte grupe, pa se ni sinoć nije okupilo više od sedamdesetak ljudi. To bi me žalostilo još i više da upravo jutros nisam pročitao izvještaj s preksinoćnog koncerta grupe u Beogradu na kojem je, čitam, nazočno bilo samo stotinjak fanova. Iskreno mislim i još iskrenije osjećam kako su Rebel Star sjajan bend divnih pjesama, a lider Milan Glavaški fascinantan autor nepotrošnog klasičnog pop-rock senzibiliteta, ali mislim da se svi mi poklonici grupe moramo pomiriti sa stanjem u kojem su ovi širokodušni melodičari tek jedan veliki mali bend. Možda i jedan od ponajvećih. Ne bih se volio previše zaletjeti, ali mislim da Milanov vrlo dobro plaćen redovan posao omogućuje izbjegavanje ikakvih kompromisa unutar ruina koje nazivamo muzičkim biznisom ovih prostora, kao i relativnu udobnost trase kojom se bend kreće i bez ozbiljnijeg vjetra u leđa. Kao čovjek koji muziku duboko živi, izgleda da svojom muzikom privlači samo one koji se u njoj također istodobno gube i pronalaze bez prestanka, zbog čega je na njegovim koncertima vrlo teško uočiti slučajne prolaznike. Publike možda i nije bilo previše, ali njihovih je emocija, iskustava i razmišljanja u glasno šaptanim refrenima bilo napretek, dok smo se svi zajedno suočavali sa zabludama i natjeravali na odluke koje su trebale biti već odavno donesene.

Kako su svi ovogodišnji zagrebački nastupi benda bili praćeni određenim komplikacijama, tako nije uopće čudno da se ni jučerašnji nije odvio po startnom planu zajedničkog nastupa Rebel Star i Milanove prve grupe Eva Braun, jednog od najboljih srpskih bendova devedesetih, kojem bi to bio prvi prvcati nastup u našoj metropoli. Međutim, bolest Gorana Vasovića, jedinog čovjeka koji je u bendu od početaka do danas, imala je druge ideje, a imam dojam kako bi se možda i cijeli program odgodio za neku drugu priliku da Rebel Staru prije nepunih mjesec dana nije bio otkazan i nastup na neodržanom festivalu Glory Dayz. Uz takve okolnosti, određena indisponiranost benda, da ne spominjem i defetizam, nikoga ne bi smjela ni najmanje iznenaditi, a prava je sreća što je nije bilo ni u tragovima. Izostanak Eve Braun bio je itekako lijepo nadoknađen Milanovim solo setom devet pjesama grupe prikačenim na kraj nastupa Rebel Star, među kojima smo čuli i nezaboravne guitar-pop divote "Jagodna polja" i "Sada ne znam gde sam ne znam šta", izvedene reduciranom manirom akustične gitare i glasa. Osobno, više mi je zasmetao drugi izostanak, onaj Ivane Smolović, čiji smo ubojit vokal u "Anđelima" morali mijenjati mi derači iz prvih redova, a Milanovo sitno modificiranje teksta trebalo je pokazati nazočnom Mooseu Botiću kako bi i My Buddy Moose komotno uživo mogli svirati svoju "Tonight", bez previše razbijanja glave oko toga tko će i kako otpjevati ženski dio.

Osim u zaključnome brzopoteznom kustosiranju opusa Eve Braun, Milan se samo na akustaru oslonio i u središnjem predahu ostalih članova, kada je sasvim sam izveo i ljupku "Lunu", za koju mi još uvijek nije jasno kako nije završila na prvom albumu, te "Grad", predstavivši se i kao potencijalno prilično efektan kantautor. Ova nijansa urbane međunarodne americane kakvu sviraju Rebel Star od takvog usmjerenja uopće nije daleko, samo što je jedan jedini pogled na sreću na njegovom licu, kao i prepuštanje strastvenom sviranju glasnih gitarskih dionica u "Vozačima", "Dahu" ili "Rebel Star", vrlo vjerojatno sinoćnjem trojcu na vrhuncu, dovoljan za shvatiti kako je prije svega riječ o bendovskom čovjeku, koji dobar dio svoje inspiracije i svoje motivacije crpi upravo iz komunikacije i međusobne energije svojih istomišljenika. Među njima ću ovom prigodom izdvojiti tek basista Mikea Kentisha, koji je na solidnom srpskom predano pjevao golemu količinu bekvokala, vjerojatno nemajući pojma što točno znače sve te čudne riječi koje mu u ponešto promijenjenom obliku izlaze iz usta. Ja, dakako, jesam, ali ono što je važnije je da smo i on i ja i svi ostali u dvorani itekako dobro znali što točno znače sve te melodije koje izlaze iz pojačala i sve te emocije koje izlaze iz pjesama.

Set lista: Vozači - Jabuka - Zovem - San - Boje - Amerika - Anđeli - Ptice - Leto - Ventilator - Luna - Grad - Dah - Stazama punog meseca - Senke - Industrija - BIS: Zagreb - Rebel Star - Staklo - Lako - MILAN SOLO: Svetla - Danas - Aljaska - Osmeh - Zmajevi - Sada ne znam gde sam ne znam šta - Nauči me da govorim - Ti vrtiš sat - Jagodna polja

Foto: Dražen Smaranduj