Od (uvjetno označenog) povratka Živog blata i zapravo prvoga im pravog ulaska na velika ili barem nešto veća vrata, a koji su se odvili još tamo otprilike 2009. godine, na svaki bendov koncert, pa tako i ovaj održan u subotu u vrlo dobro popunjenoj Tvornici, odlazio sam praćen istim ili barem sličnim, tek blago nijansiranim mislima. Živo blato nikad nisam doživljavao samo kao bend čija popratna priča uvelike nadilazi samu muziku, ne, jer je legendarni 'Konac konca' naprosto krcat sjajnim himničkim pjesmama čije zborno pjevanje na koncertima vrlo plastično dočarava sve ono što živi rokenrol može biti. Međutim, ususret svakome bih koncertu ove nove etape bendove karijere čak i više negoli uzbuđen zbog tih pjesama koje ću opet čuti uživo bio pomalo razočaran pristajanjem Generala Vasilija Mitua na umalo pa estradna pravila igre redovitoga koncertiranja i prisutnosti na sceni. Jedan su album i dva koncerta bili ne samo dovoljni, nego i čvrst betonski pečat na potvrdu o najvećoj i najluđoj legendi domaćeg rocka. Ovako, s izgleda ne potpuno neizvjesnim drugim albumom u bližoj budućnosti – iz Splita jest stigao glas da su sve nove pjesme već predstavljene na koncertima, ali informacije iz Croatia Recordsa kažu kako je General nedavno u uredu na akustari odsvirao dvadesetak novih stvari – Živo blato se svodi tek na normalan bend, koliko god bolji, zabavniji i efektniji od drugih on to bio u procjenama poklonika, u koje se ubrajam od samih početaka.

Naravno, svjestan sam da je takvo rezoniranje barem dijelom duboko sebično, jer neki naprosto nisu imali dovoljno godina ili vremena ili prijatelja da ih uputi na bend da bi tamo u studenom 2000. godine hodočastili na prvo ukazanje grupe, održano u Močvari, u čijim su se prvim redovima grlili iz naftalina izvučeni NWOBHM kosijaneri, opake bojbare i mi Nomadovi mekušci. Ni najmanje ne sumnjam u Generalove tvrdnje da bend gotovo nikada ne vježba, što se, srećom, jednako tako uopće ne odražava na sviračku uvjerljivost trojke koja je vještinu izbrusila prvenstveno tim sve brojnijim koncertima, protiv kojih sam gore uvijeno brontulao. Zapravo, nije riječ o paradoksu koliko o savršenoj logici pojave paradoksalne u startu, a jednom kada se nađem u samom klubu, ispod pozornice na kojoj Živo blato nakon oduvijek precijenjene 'Doktor' (jedna od dvije koje ne volim, druga je, pogađate, 'Druže stari') ulijeće u frajerski '80s street-rock 'Stranci' bez imalo se odugovlačenja predajem muzici koja će me kroz sljedećih nekoliko sati svako malo tjerati na dizanje ruku u zrak, izvikivanje svih stihova i posljedično smijanje uz velik dio njih. Ništa drukčije nije bilo ni prekprekjučer, na koncertu koji se s obzirom na to da je tek jedan u nizu nikada neće izdvajati kao krucijalni dio mita, ali koji se sa svakim od njih može mjeriti dojmljivošću odsviranog repertoara.

Strukturom i rasporedom pjesama koncert je friško objavljeni živi album 'Live in Zagreb 2012.' pratio gotovo u potpunosti, ispresjekavši svirane stvari karakterističnim Generalovim grintanjem protiv svega što mu smeta u državi, od čega se izgleda najviše ističu reperi, klape i Opća opasnost – eto, sviđa mi se kad se čovjek uzbuđuje zbog muzike, a poklapa nam se i dobar dio meta. Glazbenu novinu uz već redovite pjevačice osiguralo je uvrštenje bendovog producenta Jitza kao dodatnoga gitarista u središnjem dijelu koncerta, u kojem se jasno čulo kako je tip odličan hard-rock sjekiraš, ali ne i posebno važan ili svjež element u zvuku benda. Spoju YU-rock naslijeđa začinjenog prigradskim primjesama žešćeg metala i Vucine folk-melodrame druga je gitara zapravo i dobro došla, jer je vokal u tim pjesmama bio izražajniji i moćniji, ali najbolje pjesme grupe – 'Loš', 'OK', 'Pucko' – ipak su više pankerskije, Motörhead-meets-Godfathers mitraljiranje kojemu poliranje i obogaćivanje uopće ne trebaju. Ipak je riječ o čovjeku koji je u jedan stih – A šta mi preostaje osim da se rokenrolu vratim sad? – sažeo sve ono što svojim cijelom opusima svjedoče najbolji bendovi današnjice. Drugi od dva ključna stiha grupe, dva stiha na čijim temeljima stoji ovaj gigantski bend, još je jednom označio finalni trijumf Torcide – Rođen sam u Splitu, popuši mi kitu otpjevao je cijeli klub, i to čak dva puta.

Kao i uvijek, jednom kada se planirani repertoar gotovo cjelokupnog 'Konca konca' (izostavljeni su bili tek neki skitići) i već itekako omiljenih novih pjesmama poput 'Kasapa iz Đakova', urnebesne 'Neću rabiti kondome' ili thrash-popa 'Vonj' (koja se posljednji put kada sam je čuo zvala 'Ti si kurva koju ne moram da plaćam') iscrpio do samoga kraja, Živo blato se bez povlačenja u zabinje i onda posljedičnog povratka na bis samo vratilo ponavljanju ranije već odsviranih pjesama. Svaka od tih pjesma jest zakon, ali koncertu su naštetile svojom brojnošću, zauzevši posljednjih četrdesetak minuta dvoiposatnoga nastupa i natjeravši publiku da Tvornicu počne napuštati još za trajanja svirke, što nikako ne bi smio biti kraj odličnoga koncerta. Jedna-dvije ponovljene kao pobjednički krug, svakako; nešto iz Vucina kataloga da 'Podigla me iz pepela' (bez ikakve konkurencije najjači singalong večeri) ne ostane usamljena, još i bolje; ali ovako su se oduljile toliko da je dotad prilično vatrena atmosfera počela jenjavati u ravnodušnost. Osobno, nisam ni pomišljao otići prije samoga kraja, ali potpuno razumijem one koji su to ipak napravili. Zbog te svoje lojalnosti, na istovečernji sam koncert portlandskog dua Biological Lovers u kinu Europa stigao tek na posljednje dvije pjesme, iako je isti počeo tek u ponoć i po. Kada su mi prijatelji koji su ih slušali od početka rekli da su te dvije ionako bile najbolje, sav žal je u trenu nestao, a taj se mali toy-folk intermeco prometnuo u dobrodošlu pauzu prije završne trećine rođendanskog izlaska. Noć je završila tek jutrom, a ja nisam stigao izvještaj napisati prije.

Foto: Živo blato Facebook page