Sulude karnevalske eskapade kojima Dan Deacon redovito začini svoje žive nastupe u ovome su vremenu sveprisutnih osobnih kamerica itekako detaljno dokumentirane, pa relativno vjernu ideju o zbivanjima na tim nastupima imaju i pratitelji scene koji osobno nisu prisustvovali nijednom od njih. U Hrvatskoj je do sinoć održao već dva; sudjelovanje na premijernom Terraneu sam bio u startu prekrižio čak i unatoč tome što sam se godinu dana prije na Žednome uhu bio sasvim lijepo zabavio uz popratni show-program Danove muzike. Shvatljivo je da se njegovi nastupi često opisuju kao nešto više od samoga koncerta, jer realno i sadrže više strukturnog materijala od standardnog izvođenja autorovih pjesama u živome kontekstu, ali meni osobno oni iz istih razloga predstavljaju nešto znatno manje od muzičkoga koncerta, jer raspršivanjem energije sebi onemogućuju ostvarivanje punog potencijala živog susreta trampolinskih pjesama i publike željne zabave. Ne mislim da bi Dan Deacon samo zbog mene ili meni sličnih trebao svoj koncept promijeniti reduciranjem na klasično – zajebantski ornamenti sasvim lijepo ističu glavne karakteristike njegove muzike – ali sinoćnji je nastup u KSETu pokazao kako ni iskusan performer njegova kalibra i vještine ne uspije svaki put izbjeći sve opasnosti oslanjanja na trikove i baze.

U prvome dijelu nastupa inzistirajući na uključivanju najvećeg dijela nazočnih u raznorazne plesne natječaje i razigrane koreografije, Dan je, pretpostavljam, kao i uvijek želio animirati publiku kako bi se kasnije otpuštanje svih ventila korištenjem još gromoglasnijeg, još šarenijeg materijala odvijalo u odgovarajućoj atmosferi raspuštene zabave iz drogiranih crtića. Svaka od tih dionica i sinoć je doista rezultirala pravovremenim erupcijama koje bi se poklopile s prelaskom pjesama iz pumpajućeg uvoda u vrhunac nalik na pucanje šampanjskog čepa, samo što se pokazalo kako Danove instruktivne najave naprosto previše traju te sprječavaju uspostavljanje unutarnjeg ritma nastupa. Po čak tri ili četiri minute opisivanja zamišljenog skeča bile su prilično nepogrešive u dokidanju osjećaja stvorenog prethodnom pjesmom, što je uz određene tehničke probleme suštinski početak prave stvari odgodilo sve do kasnog dijela prve polovice onoga što službeno definiramo kao trajanje nastupa. Kukavičkim konformizmom povučen na galeriju, imao sam sjajan pregled situacije tijekom svih igara i igrica, ali i super poziciju za osjetiti kako sve one zajedno nisu uspjele – za razliku od &TD-ove partije prije tri godine – atmosferu tuluma akumulirati u više od pukog zbroja sastavnih komponenata.

Kolika je to šteta bila pokazalo se finalnim zanemarivanjem pokušavanja pokretanja publike i napokon porinutim preusmjeravanjem na što živopisnije izvođenje ionako zemljotresnih pjesama, koje su nešto više od posljednjih pola sata nastupa učinile jednim od najnasmijanijih koncerata koje sam ove godine vidio. Pritom se potvrdilo i da se teško zabavljati slijedeći nečije upute, makar se radilo i o samom majstoru nesamosvjesnoga glupiranja, jer se lišena pritiska uigravanja i praćenja Danovih naloga publika potpuno opustila i prepustila najrazličitijim vrstama plesanja. Pusti nas po svome pa se možda i nađemo na tvome. Osjećaj kako Danova konferansa nastupu oduzima tečnost, naslijeđe rokenrol koncerata, možda ne bih ni doživio da Danova muzika sama u ove tri godine nije iza sebe gotovo potpuno ostavila svoj hipsterski Scooteraj i nanovo se izmislila kao party-rock znatno uvjerljiviji od onoga šarlatana LMFAO. Nije da nisam vjerovao Emirovoj procjeni kako se iza elektronskih slojeva duge kriju klasične pop-rock pjesme, ali čak sam i za svoje prilike sinoć pretjerao u instinktivnom sviraju zračne gitare tijekom grooveova koje su stvarali Dan i njegova tročlana pratnja. Bubnjarski dvojac svojom je neograničenom poliritmijom prelazio put od brazilsko-južnoafričkih ekspedicija Paula Simona do čistog punk-rock naleta, preko čega je Chester Endersby Gwazda (jebote, koje ime!!! Nažalost, njegov samostalni otvarajući nastup sam propustio, sasvim u skladu sa svojim nefer odnosom prema predgrupama posljednjih tjedana, ali, suprotno uvriježenom mišljenju, moj se život ipak ne vrti isključivo oko svirki) basom, sintićem i čime sve ne svirao super melodije. Mislim, da je Dan na toj podlozi još i pjevao izravno, bez modeliranja glasa nizom efekata, bio bih dobio pravi indie-pop koncert nešto modernijega kroja, što ipak nije šefov stil, koliko god zajedničkih elemenata doista dijelili. Ali i ovako je bilo učinjeno dovoljno štete da provjerim album 'America'. Morao sam i prije povjerovati naslovu.